Kada je zvanično saopšteno da je on novi trener Srbije, Kokoškov je istakao da je ostvario san:
Osjećaj je poseban. To je nešto što sam sanjao kao klinac koji je počeo da igra košarku i kasnije kao mlad trener odrastajući u Beogradu i Srbiji, gdje je košarka jedna od velikih i svetih stvari u našem sportu, u našim životima. Poslije eto 20 godina rada u nekom drugom ambijentu, nekom drugom svijetu, vraćam se u svoju košarkašku školu odakle sam krenuo i zaista je jako veliko i lijepo priznanje za mene lično i moju porodicu, ali u isto vrijeme i velika obaveza – rekao je Kokoško za Sportklub.
I pored toga što je pomoćni trener Sakramento Kingsa, to nije predstavljalo nikakav problem za njegovo angažovanje:
– Nije bilo nikakve dileme. Jednostavno, naš razgovor je bio vrlo kratak. Tu nije bilo nikakvih premišljanja ili postavljanja nekih uslova. Nikada nismo čak ni ulazili u neku dublju analizu ugovora, jer za mene je bio mnogo važniji dogovor i dobra želja Saveza da budem tu, tako da je naš razgovor bio vrlo konkretan i vrlo kratak. Međutim, imali smo jedan period gdje smo morali da sačekamo proceduralno odgovor Sakramento Kingsa, s obzirom na to da sam pod ugovorom sa NBA timom i tu nije bilo nekih komplikacija. Pratili smo i pravili smo korake koji su profesionalni, koji su ispravni. Išli smo po instancama koje su bitne u samoj organizaciji.
Otkrio je i kako je Vlade Divac uspio da nagovori vlasnika Viveka Ranadivea da dozvoli igračima da nastupaju za Srbiju, ali i da trener preuzme ulogu selektora.
– Moj šef, neko sa kim radim svakodnevno je Luk Volton. On je glavni trener Sakramento Kingsa, a iznad nas je menadžment gdje su generalni menadžer Vlade Divac i njegov asistent Peđa Stojaković. Samo prisustvo i činjenica da je generalni menadžer Sakramento Kingsa legenda evropske i svjetske košarke i neko ko je igrao za nacionalni tim, olakšalo je situaciju zato što je Luku Voltonu i Viveku Ranadiveu, našem vlasniku, dao preciznije informacije koliko znači za Sakramento i koji su to benefiti za organizaciju ukoliko jedan od trenera Kingsa bude uključen u FIBA, to jest internacionalno takmičenje. Tu nije bilo problema, bilo je potrebno samo vrijeme da ispoštujemo sve nivoe u samoj organizaciji Kingsa.
Prethodno iskustvo kao selektor će mu mnogo značiti.
– Posao selektora je obiman u smislu organizacionog dijela i ne svodi se samo na duži ili kraći spisak igrača od 16 ili 20 košarkaša sa kojima počinješ da radiš u sali. Do toga treba doći. Za mene je to rutina jer nisam prvi put u ulozi selektora. Posljednjih deset godina sam radio u Gruziji i Sloveniji, a sada sam krenuo od početka sa jednim novim projektom, sa novim programom, a to je nacionalni tim Srbije. Prva obaveza je da se napravi jedan veliki spisak svih potencijalnih kandidata i najveći strah koji imam je da tu nekog ne zaboravimo. Tu treba da budu svi koji su u ovom trenutku potencijalni reprezentativci ili oni koji će biti reprezentativci za nekoliko godina, ili neki igrači koji su pod znakom pitanja u smislu da li i dalje žele da igraju za nacionalni tim. Poslije toga me očekuju direktni kontakti sa igračima, kako bi znali da mislimo na njih.
U NBA ligi trenutno nastupa pet potencijalnih reprezentativaca, a Kokoškov planira da sa svim bude na vezi:
– Mi ovdje u Sakramentu imamo dvojicu dugogodišnjih reprezentativaca. To su Bjelica i Bogdanović. Sa njima sam svakodnevno u kontaktu, pričamo o reprezentaciji, ali nam je fokus trenutno potpuna na utakmice i obaveze koje imamo prema Kingsima, jer igramo pet utakmica u posljednjih osam dana. Dobro je što sam u NBA, što imam kontakt i često se viđam sa našim NBA igračima, prije i poslije utakmica. Takav vid kontakta ćemo ostvariti i sa ostalim igračima i trudiću se da se potpuno posvetim svim kandidatima. Postoji toliko načina komunikacije i sve ćemo koristiti. To je veoma bitno. Svi oni trenutno imaju fokus i glavama su u obavezama koje imaju prema svojim timovima. Nacionalni tim dolazi kasnije, po završetku sezone, ali je dobro da znaju da mislimo na njih. Dio kada uđemo u salu i počnemo pripreme je mnogo lakši.
Frenk Kaminski obači dres Srbije – koliko je to realno?
– Drago mi je da ljudi prate i da su uključeni u zbivanja u vezi sa nacionalnim timom i to pokazuje koliko vole i poštuju reprezentaciju Srbije. To je dobra stvar. Sve ostalo su tekuće stvari i nešto što je izvučeno iz konteksta, što ne znači da neću napraviti kontakt sa igračima koji imaju naš pasoš, a igraju košarku na visokom nivou. Takvi igrači su potencijalni kandidati za reprezentaciju. U ovom trenutku mogu da kažem da slučaj Kaminski nije ispitan. Napravićemo kontakt, to je moja obaveza kao selektora, pa ćemo odatle da krenemo.
Kakvu košarku će igrati reprezentacija Srbije?
– Ljepota košarkaškog trenerskog posla je mogućnost da kreiraš i da improvizuješ. Prisustvo ili odsustvo jednog igrača u tih 12 igrača u ekipi mijenja potpuno dinamiku u svlačionici i na terenu. Mi u ovom trenutku ne možemo da anticipiramo ko će da igra, a ko neće iz objektivnih i subjektivnih razloga. Mi možemo da izgubimo jednog igrača i da dobijemo jednog igrača i da nam to potpuno promijeni način igre. Moje razmišljanje je da trener ne treba da bude rob svog stila ili filozofije i da treba da ima fleksibilnost u zavisnosti od igrača koje ima. Da bi spremio neko jelo, ukus će zavisiti od sastojaka koje iskoristiš. Mi u ovom trenutku ne znamo kojim sastojcima ćemo raspolagati. To je taj stručni dio koji ćemo razmatrati u stručnom štabu. Sve će se graditi na nosiocima igre, na glavnim igračima. Prilagodićemo se kvalitetu igrača i nećemo tvrdoglavo forsirati svoj način igre. Ono što smo mogli da igramo sa Finiks Sansima možda nismo mogli da igramo sa Detroit Pistonsima. Ili ono što smo mogli da igramo sa Slovencima, nije odgovaralo Gruziji, koja je bila dominantna na centarskim pozicijama. To je ljepota, ta fleksibilnost ili mogućnost da se prilagodiš igračima koje imaš u timu, a to će sve zavisiti od onih igrača koje budemo imali u sastavu, od njihovog kvaliteta, od njihovih mana i vrlina. Tu moramo da sakrijemo mane, a da naglasimo naše kvalitete. To će zavisiti od igrača koji budu u timu i na terenu.
Kako će izgledati stručni štab?
– Stručni štab nije moj stručni štab. Ovo nije moja reprezentacija. Ovo je nacionalni tim Srbije. U pravljenju stručnog štaba prije svega ćemo tražiti najstručnije ljude, koji reprezentuju srpsku košarku i vrlo je bitno da se osjećamo komforno jedni sa drugima. Međutim kažem, nije to moj stručni štab, to je nacionalni tim. To će biti odluka koju ćemo napraviti zajedno i prva stvar je da napravimo krug dobrih ljudi, da bi se napravila dobra atmosfera i da imaju svoju stručnost. Bitno je da reprezentuju srpsku trenersku školu. Tu odluku ćemo donijeti zajedno uvijek u najboljem interesu srpske košarke.
Da li planirate da se čujete i konsultujete sa velikim srpskim trenerskim imenima?
– Poštovanje je uvijek postojalo i uvijek će postojati, s obzirom na to da ja sam uvijek apostrofirao da kada sam došao u Ameriku, ljudi su znali odakle dolazim. Nisu znali ko sam ja, ali su znali odakle dolazim i zaslugu za to apsolutno nisam imao ja, već plejada prije svega igrača i trenera koji su afirmisali jugoslovensku i srpsku košarkašku školu. Tako da ja veliko, veliko poštovanje imam prema svim našim eminentnim trenerima. Mogu da kažem zaista da ne postoji naš košarkaški trenerski velikan koji je aktivan ili je u penziji, sa kojim nisam u kontaktu. U ovom posljednjem periodu mnogi od njih su savjetom uticali da donesem ovu odluku i da se prihvatim ovog posla.
Kratkoročni plan je da se prije svega obezbjedi plasman na Olimpijske igre u Tokiju, koji je dugoročni plan?
– Strategija mora da postoji, a trajanje je mjerilo vrijednosti. Ono što ostavljaš iza sebe pokazuje da li dugo traješ. Moj glavni cilj je da u nacionalnoj selekciji ostavim nešto pozitivno iza sebe. To je velika obaveza. Rezultati rada koje ostavimo treba da trasiraju, upute ili nastave da održavaju nacionalni tim i srpsku košarku na visokom nivou. I to je moja intimno najveća želja. Koliko god trajalo, treba da ima određenu težinu i da se ljudi toga sjećaju na jedan dobar i pozitivan način. Da ostavimo nešto pozitivno. Znamo da su očekivanja uvijek velika, da su očekivanja od ovog ljeta koje je pred nama posebno velika. Mislim da je vrlo bitno za kontinuitet ove generacije da izađe na veliko svjetsko takmičenje, a to su Olimpijske igre. Tu nema tajni. Kratkoročna strategija je apsolutno definisana, a to je da se prođu kvalifikacije, da se osvoji turnir u Beogradu, da odemo u Tokio i da u Tokiju napravimo ozbiljne rezultate. Tu nema mnogo filozofiranja. To je vrlo konkretno definisano i odatle moramo da krenemo. Najvažnija utakmica u nacionalnom timu je uvijek ona sljedeća. Čeka nas ozbiljno takmičenje narednog leta na turniru gdje nema prostora za kiks. To je velika obaveza i ljepota ovog posla koji donose to uzbuđenje. U strategiji je i uključivanje mladih igrača. To smo uvijek radili.
Kada ste postavljeni za prvog trenera Finiks Sansa imali smo priliku da vidimo brojne lijepe i emotivne čestitke bivših igrača i saradnika. Da li je to bila situacija i sada, kada ste imenovani za selektora Srbije?
– Ono što ostaje iza vas su, ne samo rezultati ili pobjede, nego i odnos koji ste ostvarili sa ljudima i činjenica kako će Vas oni pamtiti. Ja sam se vrlo često vraćao u organizacije za koje sam radio. To se desilo i sa Finiksom i sa Detroitom i nisam ni iz jedne organizacije ni u FIBA takmičenju, ni u NBA otišao tako što sam srušio most iza sebe. To su stvari koje nastavljam da gradim. To je stvar nekog sportskog i košarkaškog vaspitanja i to mi je velika želja da kažem i kad projekat srpske nacionalne košarkaške selekcije prođe, da ostavim nešto što će trajati i čega ćemo se svi sjećati sa nekim pozitivnim stavom. To je za mene izazov i moja intimna želja.
Da li ste ostvarili san dolaskom na čelo reprezentacije ili je san da tu reprezentaciju dovedete do prestola nekog velikog takmičenja?
– Nemam ja takav vid prepotencije da kažem da sam znao da ću jednog dana biti nacionalni selektor ili da ću voditi NBA tim. Ono što sam uvijek znao je da je košarka veliki dio mog života, da sam našao sebe u tome i da radim posao koji volim. Neke stvari u životu su mi se dešavale u vezi sa mojim životnim instinktom i uz malo sreće. Ja sam odrastao u Srbiji. Kao trener sam se razvijao gledajući naš nacionalni tim i plejadu vrhunskih igrača i trenera koji su bili tu. Nisam imao takvu, ne ambiciju, nego prepotenciju da kažem da znam da ću biti selektor. Ali to je sigurno postojalo kao intimna želja. To je nešto što se u ovom trenutku ostvarilo i bez obzira na pritisak koji imam, želim da ja i moji saradnici i igrači, kojima pripada tim, uživamo u trenutku. To je nešto posebno. Sama činjenica da reprezentuješ svoju zemlju je nešto najznačajnije i najljepše što može da ti se desi u ovom poslu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu