Sport

KOŠARKA JE BILA NJEGOV ŽIVOT Velikani odali počast Ivkoviću

Komemoracija povodom smrti legendarnog košarkaškog trenera Dušana Dude Ivkovića održana je u Narodnoj Skupštini Republike Srbije.

KOŠARKA JE BILA NJEGOV ŽIVOT Velikani odali počast Ivkoviću
FOTO: OLIVER BUNIC/RAS SRBIJA

Ivković će sutra od 12 sati biti sahranjen u porodičnoj grobnici na Novom groblju u Beogradu. Jedan od najuspkešnijih evropskih i svjetskih trenera svih vremena preminuo je u četvrtak u 78. godini.

Na komemoraciji u skupštini bili su mnogi velikani srpske i svjetske košarke, prisustovali su Dragan Kićanović, Željko Obradović, Dimitris Itudis, Svetislav Pešić, Dejan Bodiroga, Vlade Đurović, Nikola Peković, Dejan Tomašević, Predrag Danilović, Mlađan Šilobad, Novica Veličković…

Ispred Košarkaškog saveza Srbije se obratio predsjednik Predrag Danilović.

– Savez i košarkaška istorija ne bi bili isti da nije Dude, košarka nije bio dio njegovog života – već njegov život. Teško mi je ovo palo, ponosan sam što sam mu za života rekao da ga volim i poštujem. Kao i da ću ga uvijek voljeti, kao i njegovu familiju. Mislim da smo se svaki dan čuli posljednjih mjeseci i viđali se. Za svaku bitniju odluku u košarci sam se sa njim savjetovao. Sad teško. Uvijek će biti moj selektor, to je bio i ostaće. Iznad svega i moja ljubav prema njemu.

FOTO: OLIVER BUNIC/RAS SRBIJA
FOTO: OLIVER BUNIC/RAS SRBIJA

Potom je red došao na Željka Obradovića, kuma legendarnog Dude koji je bio prilično emotivan.

– Otišao je čovjek koji mi je bio sve, učitelj, mentor, kum, prijatelj… Neću da govorim o neizbrisivom tragu koji je ostavio u košarci. Vaspitavao je puno igrača i pomagao da postanu bolji košarkaši i ljudi, takav je slučaj i sa mnom. Imao sam 28 godina kada sam zaigrao za reprezentaciju, a pozvao me je Duda. Bio sam najstariji u toj generaciji talenata i kasnije velikana. On me je izdvojio i uputio da utičem na te mlade igrače, to je prva lekcija koju me je naučio i dan danas koristim isto. Uvijek je znao da me opusti u odnosu trener – autoritet – igrač. Već 30 godina to ne zaboravljam i koristim. Veliku sam tremu imao kada sam želio da mu saopštim da neću više biti igrač, već trener, i tada je našao način da me relaksira pitajući me da me nije nego od mangupa iz Partizana natjerao na to, misleći na prijatelja Dragana Kićanovića. Potom mi je udijelio najveći kompliment ikada, da imam odličnu intuiciju – kaže on.

Sjetio se i odlične Atine 1995.godine.

– Nikada neću zaboraviti trenutak kada su nam rekli da ne možemo da idemo na Olimpijske igre, zahvaljujući autoritetu njegovom, vratili smo se kroz tri godine i pod drugim imenom Bio je veliki prijatelj sa mnogim čuvenim Grcima, poštovali su ga puno. Juče sam se vratio iz Atine, tamo nije bilo čovjeka koji mi nije prišao i izjavio saučešće. Znam koliko je Duda voleo Atinu, isti je meni ostao u uspomeni kao nešto što je bilo važno, gdje je Duda krstio mog sina Đorđa. “Nema više kuma” u četvrtak ujutru me je Nena probudila tim riječima, bio sam pun emocija a znao sam da moram na trening. Uvijek me je Duda učio da niko iz tima ne vidi šta se privatno dešava. Svratio sam do Mirka, našeg prijatelja, rekao sam mu jer nisam mogao da sakrijem, ni od Bate Zimonjića kondicionog trenera. Odradio sam trening, krenuo, okrenuo moju Anju i nisam mogao da zaustavim da plačem. Pokupio sam sina Đorđa, on ima 21 godinu i nikad ga nisam video tužnijeg. Stavio je neku kapuljaču da sakrije tugu, ali nije uspio. Moja djeca su kuma obožavali. Imam anegdota i priča za njega milion, uvijek me je tretirao ravnog iako sam bio mlađi 17 godina i znao je da ga iskreno volim i poštujem. Draga kuma Neno, imali ste divnog čoveka. Kumići, budite ponosni na oca i nastavite ono što je radio. Kume, ovdje si – zauvijek i zauvijek ćeš biti – završio je on.

Prihvati notifikacije