Fudbal

MIHA JE BIO LJUDINA Siniša oprostio drugu koji mu je zapalio kuću i pucao u sliku, povratak u Borovo nakon dvije decenije

Siniša Mihajlović preminuo je u četvrtak u 53. godini života.

MIHA JE BIO LJUDINA Siniša oprostio drugu koji mu je zapalio kuću i pucao u sliku, povratak u Borovo nakon dvije decenije
FOTO: EPA-EFE/GIORGIO BENVENUTI

Kada dođu teška vremena, ljudi su skloni da krive sudbinu: Tako je moralo, j… Nije moralo! Mora da se bori, za djecu, porodicu, prijatelje, domovinu…

– Pobjediću je – bila je prva rečenica Siniše Mihajlovića nakon što je otkrio da boluje od leukemije.

Ipak, njegov životni put nije bio nimalo lak, o čemu svjedoče mnogi detalji.

Prošao je Mihajlović sve u životu da bi se sada predao. Siromaštvo, izdaju, rat, nož na očevom vratu, gubitak djeteta, fudbalske nepravde… Ali, i pored svega, Siniša bi opet tjerao po starom:

– Sve bih opet isto radio. Čak i greške ponovio. Jer ne postoje savršeni životi. Oni bi takođe bili dosadni. Ako sam danas ovo što jesam, to je zahvaljujući i greškama. Živio sam ovih 50 godina kao što sam i želio.

Miha pričao da mu je najteže pala smrt oca. Umro je u 69. od raka, a sin nije bio pored njegovog kreveta.

– Kada je otišao, nisam bio kraj njega. Mislim o tome svakog dana. Tokom rata sam ga molio da dođe u Italiju, ali on je htio da ostane u svojoj zemlji. Volio bih da vidi kako mu unučići odrastaju. Što se tiče snova, ne sanjam o osvajanju Lige šampiona ili skudeta. Moj san je neostvariv – da mogu da zagrlim oca – ispričao je Siniša.

Takođe, plakao je i krajem decembra 2015. kada je poslije punih 25 godina prvi put ušao u Borovo Selo da posjeti rodnu kuću. Zbog bezbjednosti, morao je da se maskira i da kačket navuče duboko na oči.

Miha nije mogao da izdrži, pred naletom sjećanja, na kućnom pragu je zaplakao.

– Posljednji put prije 2015. bio sam u Borovu Selu tokom sukoba 1991. Sve je bilo sravnjeno sa zemljom, nisam mogao ni da se orijentišem… Pamtim ruševine zgrada i mašine koje su pravile rovove. Ptica nije letjela, nije bilo ni pasa. Pamtim pogled dva desetogodišnjaka dok su nosili puške. Imali su oči muškaraca u tijelu djece. Tužne oči koje su vidjele sve osim detinjstva. Jedan od njih mi je prišao i pitao me ko sam. Često pomislim na to dijete, volio bih da znam šta mu se dogodilo. Ako ga rat nije uzeo, onda je danas muškarac. Možda ima ženu i djecu. Nadam se da su ta djeca postala odrasli koji su ponovo otkrili malo svjetlosti – govorio je Mihajlović uz kog su bili brat Dražen i kum Miroslav Tanjga.

Odluku da se vrati u Borovo Selo donio je u decembru 2015. godine pošto je tri noći zaredom sanjao rodno mjesto. U društvu brata Dražena i kuma, takođe proslavljenog fudbalera posjetio je svoju kuću, kao i školu i teren na kome je napravio prve igračke korake.

– Pod mojim pritiskom, roditelji su spakovali najnužnije stvari i doselili se u Beograd. Priključio nam se i brat Dražen. Poslije je do nas stigla vijest da je naša kuća u Borovu minirana i da je neko ispalio metak u moju sliku na zidu. U tom groznom činu bilo je određene simbolike, poruka je bila više nego jasna. Ko je mogao da baci bombu na našu kuću? Ko je i zašto pucao u moju i Draženovu sliku? Ta pitanja su me proganjala dok napokon nisam saznao istinu. To je učinio Stipe, jedan od mojih najboljih drugova iz detinjstva, kojeg sam doživljavao kao brata. Vidjeli smo se 2000. godine u Zagrebu. Došao je u hotel i pitao me da li sve znam. Priznao mi je da je zapalio kuću, ali i spasao moje roditelje. Oprostio sam mu – piše u knjizi koju je 2012. napisao Miroslav Gavrilović.

On je odlučio da ga vodi iz prvog reda, sa klupe Bolonje.

– Leukemija je bolest koja može da se pobjedi. Počinjemo u utorak i biće dana kada Siniša neće moći da dođe na trening. Nadam se da tih dana neće biti puno. Poznajemo se desetak godina i siguran sam da će se vratiti još jači. Siniša je tenk – rekao je tada doktor Bolonje Đani Nani.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu