Milenko Savović je umro u ponedeljak. Prije tog ponedeljka, čitave 44 godine između njega i Partizana stajao je znak jednakosti. Prvo je 12 godina bio igrač Partizana i to ne bilo koji igrač, već kapiten, najkapitenskiji od svih i to ne bilo kakav kapiten, već kapiten sa osam osvojenih trofeja u nekoliko zlatnih generacija koje je činio, navodi Blicsport.
Potom je bio direktor i to ne bilo kakav direktor, već direktor u doba najslavnije sezone, o kojoj se i danas priča u stavu mirno. Nakon toga, postao je prosto – simbol Partizana. Kada bi pravom, iskrenom, čistom “grobaru” Frojdovom metodom slobodnih asocijacija tražili da odgovori na pitanje šta mu prvo pada na pamet kada se kaže “Partizan”, on bi rekao “Milenko Savović”.
Košarkaški klub Partizan je igrao utakmicu u srijedu. U Italiji, u Trentu. Prije te srijede, klub je imao cijelih 48 sati da smisli kako da oda počast svom igraču, kapitenu, legendi, simbolu. Crni flor i minut ćutanja bilo bi pomalo stereotipno rješenje za odavanje počasti živopisnoj i višedimenzionalnoj ličnosti kakva je bio “Sveti Sava” i, uostalom, tako značajnoj figuri za istoriju kluba. Ali, bilo bi to bar nekakvo rešenje.
Međutim, nije bilo ni toga. Ni flora, ni ćutanja, ni najmanjeg, besmislenog, kurtoaznog znaka pažnje. Igrači su izašli na teren kao da se ništa nije desilo. Možda je neko samo zaboravio? Možda prosto nikome nije palo na pamet?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu