Sport

SINIŠA MIHAJLOVIĆ OTVORIO DUŠU Zvezda ga odbila, otkrio Totija, Zlatan ga se plašio, drugovao sa Arkanom

Rođen sam u zemlji u kojoj niste bili čvrsti zato što to želite, već zato što je to bilo neophodno da biste preživjeli, ovim riječima Siniša Mihajlović otvorio je veliki intervju za Đornale, povodom svog 50. rođendana. A u tom intervjuu dotakao se brojnih zanimljivih tema i stavova.

SINIŠA MIHAJLOVIĆ OTVORIO DUŠU Zvezda ga odbila, otkrio Totija, Zlatan ga se plašio, drugovao sa Arkanom
FOTO A. DIMITRIJEVIĆ/RAS SRBIJA

Ogroman prostor koji mu je ovaj list posvetio nije samo zbog toga što je trenutno trener Bolonje, već zato što je i kao igrač svojim nastupima obilježio Seriju A njen je najbolji strijelac iz slobodnih udraca, čak 28 puta je tako zatresao mreže rivala. Igrao je za Romu, Sampdoriju, Lacio i Inter.

Rođen je 1969. godine. Otac Srbin, majka Hrvatica. To mu tada nije bilo uopšte bitno, samo jedna stvar mu je bila na pameti.

– Kao klinac, volio sam samo da šutiram, ne da igram fudbal. Svakog dana sam pješačio dva kilometra da bih došao do terena gdje je bio veliki gol, ali bez mreže. Četiri ili pet sati bih non-stop šutirao. Nisam prestajao – rekao je Mihajlović.

Na tom terenu Siniša je usavršio svoj najveći fudbalski talenat – slobodan udarac. Djetinjstvo je bilo lijepo. Za njega, disciplna je bila sve, piše Đornale i nastavlja: Bio je veliki navijač Crvene zvezde, per ekselans srpskog kluba. Ali, iako je probao da sa 16 godina zaigra za Zvezdu, tamo su ga odbili.

Ništa strašno, stigao je u Crvenu zvezdu baš da 1991. osvoji titulu, Kup šampiona i Interkontinentalni kup. Igrao je lijevog spoljnog. Imao je dobar šut, brzinu, agresivnost i dugu kosu. Sa 22 godine već je bio vođa. Dao je pet golova na deset evropskih mečeva, uključujući jedan u polufinalu Kupa šampiona protiv Bajerna. Poslije je u Bariju pao Olimpik Marsej, na penale. Domeniko Arnuco, koji je tada vodio podmladak Sampdorije, kaže: “Te sezone sam išao više puta u Beograd da ga gledam. Bio je nevjerovatan talenat, sa veoma značajnim tehničkim kvalitetima, bio je ličnost sa snažnim karakterom”.

Prije nego što je stigao u Italiju (“U koju sam”, kaže, “uvijek želio da dođem, jer sam je volio i kao zemlju, i kao stil fudbala”), Mihajlović je ostao još jednu godinu u Beogradu. Jugoslavija se, međutim, raspadala.

– Moja mama je Hrvatica, otac Srbin. Kada su se preselili iz Vukovara u Beograd, mama je zvala svog brata Ivu i rekla mu da dođe u našu kuću. A moj ujak je rekao „Što si odvela muža? Ta srpska svinja je trebalo da ostane ovdje, da ga zakoljemo“. To vam je bila tadašnja klima.

U ratnom sukobu, piše italijanski list, bilo je i bombi i silovanja i nasilja i stotina nestalih, ali i “ruke Željka Ražnatovića – Tigra Arkana”. Miha ga se nikada nije odrekao.

– Posvetio sam mu čitulju. Bio mi je prijatelj, vođa navijača Crvene zvezde. Uvijek se ponašao dobro prema nama, igračima iz kluba i reprezentacije. On je čak uhvatio mog ujaka Ivu, spasio ga i pozvao me telefonom. Zločine koje mu prepisuju, s tim nemam ništa – istakao je Mihajlović.

Jednog ujaka je posebno volio. Bar ga je tako nazivao, “ujka Vuja”. Tako bar pišu Italijani, čika Vujadin Boškov bi bilo možda više u duhu našeg jezika.

– Jedini je on umio da probudi emocije u meni, da i zaplačem. Bio je vrlo, vrlo inteligentan. Pomislite da radite baš ono što ste mu rekli da ćete raditi, ali zapravo radite baš ono što vam je on rekao da radite – ne zaboravlja Miha legendarnog Boškova.

A umio je čika Vuja i da ga posluša. Tako je ispisana jedna od najvažnijih stranica istorije italijanskog fudbala.

– Trebalo je da igramo u Breši. Frančesko je bio klinac, ali sam ga vidio kako nastupa za naš podmladak, impresionirao me je. Rekao sam Boškovu „Mister, dajte da ga povedemo u Brešu, dobar je“. Petanest minuta ostalo da se igra, mi vodimo 2:0, a ja odlazim do klupe i kažem Boškovu da ga uvede. Vujadin vikne „Mali!“. Muci ustrane, a Boškov mu kaže: “Ne ti, onaj drugi mali“. Bio je to 28. mart 1993 – kaže Siniša.

Tog 28. marta 1993. za Romu je debitovao mali Frančesko. Frančesko Toti.

Mihajlovićeve stranice fudbalske istorije počele su potom da se ispunjavaju uz riječ “defanzivac”. Kako je uopšte prestao da bude lijevi vezni?

– U Đenovi (kada je prešao u Sampdoriju) dočekala me je poznata atmosfera. Manćinija sam već znao, kao i mog sunarodnika Jugovića. Trener Sven-Goran Erikson mi je na meču Kupa rekao da će me oprobati u središnjem dijelu odbrane. Frančesketi je bio povrijeđen i Sven mi je rekao da ću igrati uz Maninija. Bio sam očajan, nisam znao kako ću, pitao sam ga šta treba da radim… Rekao mi je samo da ne brinem, da budem u liniji i da radim što i u veznom redu. Zahvalan sam treneru za tu intuiciju, produžio mi je karijeru.

A u karijeri je bilo i promašaja. Na primjer, 28. avgusta 1994. u Superkupu Italije, Samp i Milan su odigrali 1:1. Na red su došli penali, a kako je Sinišin odbranio Rosi, pehar je pripao crno-crvenima.

– U mojoj karijeri promašio sam više penala nego slobodnjaka – smije se, ali i pomalo tuguje Mihajlović.

Jer, njegova preciznost i nikada nije bila najveća sa 11 metara. U Romi je dao jedan slobodnjak za dvije godine, u Đenovi je za četiri sezone dao 12 golova, od čega čak 11 iz slobodnih udaraca.

– Koji mi je bio najljepši? Teško je reći. Možda onaj protiv Udinezea… Ili, ne, protiv Barija 1997.

Ali, pravi šou je napravio u Laciju. O tome možda najbolje svjedoči Fabricio Feron, s kojim je bio saigrač još u Sampdoriji.

– Siniša je super drugar. Prvo sam mislio da ispred sebe imam nekog nadrndanog čovjeka, ali on je bio sušta suprotnost – prijatan, srdačan, veoma mi je pomagao. Bio je mladić koji je imao svoje ja, pravu harizmu. Kad god bi pričao, svi bi ga slušali. Dobro… Na treninzima mi baš nije bilo idealno – s jedne strane mi slobodnjake izvodi Veron, s druge Mihajlović!”.

Ali, 13. decembra 1998. Feron se našao na mukama. Igrali su Lacio i Sampdorija.

– Sjećam se da Siniša nije bio dobro. A ako se on ne osjeća dobro, slobodnjake prepušta drugima. Pomislio sam „O, lijepo, jedan problem manje“. Prvi slobodnjak je izveo Veron. Pogodio živi zid, onda korner… Ali, tada je Siniša shvatio da ne osjeća više nikakve bolove. Počeo je da izvodi slobodne udarce. Jedan gol, pa drugi, pa treći (na kraju je bilo 5:2 za Lacio). Da li sam bio ljut na njega? Malo jesam, isprva. Ali, onda sam pomislio: bolje on, nego neko drugi! Pričamo o tome kad god se sretnemo. A i, dao je samo tri gola – uz smijeh će Feron.

Broj pogodaka je počeo da se smanjuje od tada, ali su se trofeji umnožili. Prešao je potom u Inter, kod dobrog druga Manćinija, od kog je dvije godine učio kao igrač kako je to biti trener, a onda mu se u tom poslu pridružio.

– Mi smo vam kao braća. Dok smo bili saigrači, uvijek je krivio nas odbrambene igrače za golove koje smo kao ekipa primali, a mene je to umjelo da razbjesni. Onda smo se pomirili. To što sam postao trener, dugujem Robertu – rekao je svojevremeno Mihajlović koji se pridružio se Manćiniju na klupi. “Ja sam bio zadužen za defanzivnu fazu igre, on za ofanzivnu”. Svađe su bile česte. I, uvijek su se završavale zagrljajima.

U svlačionici je umjelo da bude veselo. Kako otkriva Dario Markolin, sada komentator, a u to vrijeme tehinički saradnik Manćinija i Mihe, “te dvije godine su bile nezaboravne”.

– Ibrahimović se, na primjer, sa svima zezao, ali ne sa Sinišom. Od njega je imao određeni strah. Hajde da kažemo da se u njegovom prisustvu šalio 70% od svojih mogućnosti. Ali, nešto ne mogu da zaboravim. Francuz Dakur je donio Mihajloviću za rođendan flašu skupocjenog „Kruga“. I, rekao: „Treneru, sviđa vam se?“. Bilo je to pitanje u stilu „Vidite li kakav skupocjen šampanjac sam vam donio da pijete?“. A Siniša ga pogleda, pa mu odgovori fantastično: „Ja time perem kola“. Cijeli tim se valjao od smijeha – rekao je Markolin.

A kako je baš njega pozvao da mu se pridruži u Fjorentini, kada je radio kao glavni trener, italijanski list je baš Markolina upitao – kakav je, zapravo, Siniša Mihajlović?

– On izgleda kao neki čvrst tip, ali, zapravo, ima zlatno srce. Naročito se to odnosi u pogledu njegovog ponašanja prema ženi, djeci i prijateljima. Evo, možemo da kažemo da je čvršći u poslu nego u porodici. Sjećam ga se još kao fudbalera, uvijek je bio prek prema sebi, uvijek vodio računa da jede šta treba, da se odmara koliko treba…. Uvijek je imao jaku ličnost, a nestvarno je izvodio slobodne udarce. U Laciju smo Veron, Nedved, Konseisao i ja pokušavali da ga imitiramo, ali uzalud. Jedino je njemu uspijevalo da tako šutne loptu da ona ima najbrži let, a da u posljednji čas sklizne gdje treba. Bilo je uživanje u njegovom društvu, svi smo se voljeli, a gledali da zatrpamo mreže Markeđanija i Balote”.

A kao trener?

– Uči se tom poslu još od onih prvih dana u Interu. I, vrlo je inventivan. Mnogo radi na tome šta se dešava kada lopta „nije aktivna“, razmatra naročite taktičke situacije u kojima želi da iznenadi protivnika. A on, pritom, umije da „uđe“ igračima u glavu kao rijetko ko. Idealan je trener za situacije kada ekipi nedostaje karakter, kada ne može da nađe pozitivna rješenja u napadima. Neki ga nazivaju defanzivnim trenerom, ali on voli ofanzivu. Ima dobar fudbalski pedigre, ali i harizmu. Cijeni najviše taktiku 4-3-3, može to lako da postane i 4-2-3-1. Mada, realno posmatrano, on uvek traga za nečim novim – smatra Markolin.

Miha je 2013. preuzeo reprezentaciju Srbije. I, u njoj imao problem sa sjajnim Ademom Ljajićem. Stihovi himne nisu se sviđali igraču, on je je odbio da je peva sa ostatom nacionalne selekcije, a sa Sinišom je bilo jasno: “Kod mene se himna pjeva. Oni koji ne pjevaju, lete napolje”. Nikada nije krio da je Srbin.

– Živio sam pod Titom, veći sam ja komunista od mnogih drugih. Ako pod nacionalistom smatrate ljude koji su patriote, ako to znači da volim moju zemlju i moj narod, onda – da, i to sam. Kod Tita su postojale neke vrijednosti, porodica, ideja države, naroda. Kada je umro, ljudi su mjesecima odlazili na njegov grob. Pod njim je Jugoslavija postala najljepša zemlja na svijetu, uz Italiju koju takođe volim, ali je ona, Jugoslavija, sada jedna ruševina – rekao je Mihajlović svojevremeno za Korijere di Bolonja (2013.)

Sampdoriju je te godine preuzeo uz čuvene riječi “Ovo je klub sa 67 godina istorije, a ako neko od mojih igrača to ne zna, naučiću ih. Reći ću im „Ne pitajte šta Sampdorija može da uradi za vas, već šta vi možete za nju”. Uspio je da izbori opstanak.

Napustio ju je i prihvatio poziv Milana 2015. Buran je bio odnos sa tadašnjim gazdom kluba, Berluskonijem, ali italijanski list podsjeća – Miha je bio taj koji je na gol stavio 16-godišnjeg Đanluiđija Donarumu. Iako su ga nazivali ludakom što sklanja iskusnog Dijega Lopeza.

– Kada sam vidio Donarumu među stativama na meču Serije A, pomislio sam: konačno trener koji ne gleda godine, već kvalitet – rekao je Feron.

Mihajlović je osvojio Kup Italije, ali ga je poraz od Juventusa koštao. Nije dugo tugovao, u maju 2016. preuzeo je Torino. Godinu i po dana kasnije uslijedio je razlaz, posle poraza od istog rivala, u gradskom derbiju.

Koju godinu ranije, kada je kao igrač izgubio od Juventusa, potukao se sa Vijalijem.

– Kakav faul, Đanluka!? Pa to što kažeš je fudbalsko svetogrđe – tako je pričao sa rivalima, a i sa novinarima. Terao ih je da gledaju Jutjub snimke prije nego što mu prigovore da je rekao neistinu.

– Znate, ili ste sa mnom, ili ste protiv mene – kaže „narednik“ Mihajlović – zaključuje se u tekstu Il Đornala.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu