Najviše volim Savu. U Šveskoj pitao me novinar o ratu u BiH a moj odgovor je bio, Sava. Da razgovaramo o Savi i o „Kozari“, rekoh mu. To znači da svaka tema koju ja, ili bilo ko drugi, započne u različitim prilikama ili okolnostima, različitim povodima, počinje i završava Savom, ispričao je Mehmed Teljigović za Srpskainfo, nekada član nezaboravne generacije gradiških fudbalera, posvećen takođe velikoj rijeci na čijim obalama je rođen, tu odrastao, zavolio Savu i ljude svoga kraja.
– Sava me u svemu inspiriše. Takođe se Sava, kao i sve drugo, mijenja. Ovo poluostrvo koje se pojavilo, o kojem mnogi misle dobro, nije za pohvalu. Ono je nekad bilo sasvim malo i mnogo bliže mostu. Sava je bila protočna, čista… Veliko poluostrvo sada pravi veliku baru od Save, tu se voda, a sa njom i prljavština, zadržavaju – objašnjava Teljigović svoja zapažanja o Savi, na čijoj obali, na popularnom keju, svakodnevno boravi, najčešće vozeći se biciklom.
U poređenju sa davnašnjim godinama, on smatra da je ova rijeke mnogo čistija.
– Sava, nikada prije, bar koliko se sjećam, nije bila čistija nego sada. Nekada je u gradovima uzvodno radila prljava industrija, radile su fabrike koje su štetni otpad i druge produkte ispuštale u Savu, bez prečistača… Sada je toga manje i Sava je nevjerovatno čista – kaže naš sagovornik, kojeg smo sreli na njegovoj ustaljenoj rekreativnoj trasi.
Mehmed je veliki borac za Savu, za životnu sredinu.
– Nije mi jasno, u Gradskoj skupštini, zašto niko od odbornika ne postavlja poslanička putanja za dobrobit naše prirode, grada, Save, obale… U budžetu uvijek treba imati dovoljno novca za uređenje Save i njenih obala, šetališta, jer je to prva slika koju na granici vide putnici i turisti – smatra naš sagovornik, dijeleći sa nama ljubav i strast za rijeku.
Koga god pitamo, od nadležnih, oni imaju slične odgovore, pojašnjava Teljigović, da je za sve odgovoran neko drugi, „Vode Srpske“, „Vodovod“, „Gradska čistoća“, Grad, Vlada, država, međunarodna zajednica… a zapravo, krivi smo svi.
Svaka vlast zajedno sa građanima morala bi se pobrinuti da Sava postane ljepša, urednija tokom cijele godine, da se ne baca smeće na sve strane, ne krade cvijeće, ne uništava zelenilo, ne puštaju psi bez kontrole…
O Fudbalskom klubu „Kozara“, o svojim utakmicama, golovima, publici, Mehmed priča sa mnogo emocija.
– Kada sam igrao u „Kozari“, u Drugoj ligi Jugoslavije, čitav grad je bio za klub. Bili smo privrženi „Kozari“, voljeli svoj klub. Nekada je na utakmicu, naprimjer u Veliku Kladušu putovalo 400 naših navijača a sada na domaću utakmicu dolazi ukupno 50 gledalaca. To je loše – prisjeća se ovaj fudbalski as sa Kozare i sa Save.
– Pamtim utakmicu protiv „Bratstva“ Bosanska Krupa nakon koje smo se plasirali u Drugi ligu Jugoslavije, grupa zapad. Bila je kiša, igrali smo u Gardiški na starom igralištu, pobijedili smo sa 4:1 a ja sam postigao dva gola. Pamtim i uatkmicu protiv „Elektrobosne“ u Jajcu, takođe je bila velika kiša, uslovi veoma teški za igru ali smo pobijedili, jedan gol sam ja postigao a drugi Stojan Timarac.
Mehmed Teljigović smatra da je u to vrijeme entuzijazam bio presudan za uspjehe na sportskom polju.
– Pečat u FK „Kozara“ ostavili su Zdravko Vidović, on je bio entuzijasta sa druge planete. Sve se vrtjelo oko njega, on je bio inicijator, pokretač, motivisao je i pomagao razvoj fudbala a „Kozare“ ponajviše. Blagajnik je bio Šukrija Bauk, osoba bez noge ali je živio za „Kozaru“, on drugog života nije imao osim na stadionu. Tu su još bili, Mile Strunić, Huso Demo, Muharem Kurbeg, Hasan Bilić, fudbalski i gradiški funkcioneri sa osjećajem za fudbal. Legende kluba takođe su Bodo Remetić, Halid Hasanbegović i drugi.
Od svojih bivših saigrača Teljigović pominje brojna imena.
To su Enver Ćatić, Stojan Timarac, Višeslav Berić, Đorđe Radonjić, Boro Pilipović, Branko Glumičić, Dževad Zeničanin, Ahmet Medanhodžić, Osman Medanhodžić, Hamdija Dogan, Ibrahim Kovač, Zvonko Posavac, Emir Sokol, Hasko Torić, Mehmed, Berić, Nebojša Šobot, Mujo Čaušević, Muharem Kire Čaušević, Mehmed Bašić, Avdo Bašić, Hamdija Bahić, Safet Selihbašić, Adem Ramić, Osman Ramić, Nijaz Smajlović, Emir Hadžić, Smail Tufeković i trener – igrač Mirko Bazić.
Uspomene
Mnogo je uspomena sa Save, o lipama, šetnji, zabavnim večerima, koncertima u staroj bašti… Moja kuća je 50 metara od Save. Mi, koji smo rođeni pored ove rijeke, imamo za nju veliko poštovanje.
Nikada leđima, nismo okrenuti Savi, kada razgovaramo, kada sretnom poznanika, komšiju, prijatelja i upitamo se za zdravlje, uvijek je naš pogled, naše lice, a ne leđa, okrenuto prema Savi. To je kult kojeg se pridržavamo jer rijeku volimo i poštujemo, osjećamo bliskost sa njom, kazao nam je Mehmeed Teljigović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu