Mikulić je rođen 1980. godine u Novom Sadu, a živi u Banjaluci. Pažnju stručne javnosti ima odavno. Ipak, posebnu pažnju privukao je krajem prošle godine kada su njegove skulpture postavljene u rijeci Drini u spomen i povodom 77 godina od stradanja Srba sarajevsko-romanijske regije, koje su 1942. godine u Starom Brodu i Miloševićima pobile ustaše Jure Franketića.
Trenutno radim na bronzanim skulpturama koje ce biti postavljene u Banjaluci, Bijeljini i na Palama. Uz ove radove posljednjih mjesec dana radim i na rekviziti za predstavu „Derviš i smrt”, inače spektakularan prikaz kakav rijetko možete vidjeti u Banjaluci, dakle preporuka da posjetite Narodno pozorište – rekao je Mikulić.
Kako objašnjava, da bi bio produktivan i zadovoljan svojim radom, potrebno mu je da obavlja više poslova istovremeno.
– Potrebno mi je da radim vise poslova paralelno, ako predugo gledam u jedan rad dođem do toga da ne znam gdje bih intervenisao. Neophodno mi je osvježenje drugom skulpturom pa se kroz određeno vrijeme vraćam na prvobitnu, i tako u krug. Svakodnevno mi u atelje dolaze kolege, prijatelji ili neko ko želi da vidi proces rada. Razmijenimo mišljenja i zajedno analiziramo rad, od iskrenih dobijam sugestije i primjedbe, često kroz rad to i uvažim. Dok radim volim da imam i društveni život. Rijetka je i srećna okolnost da se to može spojiti – objasnio je on.
Prema njegovim riječima, čitava tehnika i tehnologija dolaska do bronzane skulpture je do te mere zanimljiva da često opčini i njega samog, ali i posmatrače procesa.
– Trenutne radove baziram na klasičnom modelovanju u glini nakon čega ide process sve do livenja u bronzu. Na ovu tehniku je veoma malo uticala novija tehnologija. Kako su se bronzane skulpture radile prije par hiljada godina, sa vrlo malo tehnoloških primjesa, se rade i danas. Možda su neke gume u skorije vrijeme olakšale posao uzimanja kalupa – objašnjava.
Njegovo poznato djelo, spomenik Nikoli Tesli, visok dva metra i četrdeset centimetara, nalazi se u hotelu “Njujorker” na Menhetnu, a pored Amerike, njegove skulpture postavljenje su trajno u Turskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini.
– Prvi moji primjećeniji vajarski radovi su bili u SAD. Tokom nekoliko boravaka tamo imao sam priliku i uslove za rad, uz sve to vrhunski materijali su mi bili pristupačni. Dakle mogućnosti ti daju šansu. Što se tiče mogućnosti kod nas, konkretno u Banjaluci, ne može da se kupi glina i ni jedna vajarska alatka, tako da su šanse za produkciju vajara minimalne. Ne postoji ni katedra za vajanje – dodao je on.
Ipak, ovaj uspješni umjetnik se seća prošlih vremena i kaže da nije tako bilo prije.
– Ovdje su radili vajari i u ovdašnjim livnicama su se lile bronzane skulpture. Iz kojih razloga je takva djelatnost toliko degradirana da je nestala teško je reći. Imamo izuzetno talentovanih likovnih umjetnika i naravno da ako se stave u odgovarajuće uslove tj. mogućnosti, iznjedriće i produkciju i rezultate. Ipak te mogućnosti ovdašnji umjetnik mora sam sebi da stvori. Najčešće te uslove pronađu na nekom drugom mjestu odakle se ne vrate – rekao je Mikulić.
Želi saznati što više o osobi koju vaja
Bojan Mikulić: Vrijeme potrebno za izradu neke skulpture je relativno. Veoma često radim portrete pa je potrebno pronaći karakter određene osobe, nekada to bude na prvu, a nekada i višednevna analiza. Za veliku stojeću skulpturu taj period bude od jednog do dva mjeseca. Kada vajam portret poznate ličnosti, u toku rada slušam sve što o toj osobi mogu naći na Jutjubu i portalima. Mnogo mi je bitno saznanje o životu i iskustvima tih ličnosti pored njihovog fizičkog izgleda. Nakon toliko portreta uvjeren sam da je zaista fizionomija odraz našeg unutrašnjeg stanja. U Švajcarskoj postoje studije psihofizionomije, empirijski to dovode u vezu. To me je veoma zainteresovalo pa pokušavam malo da se informišem na tu temu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu