Uslijedila je grčevita borba za preživjele koja je bila i neizvjesna, i teška, i potresna, ali su nam vjetar u leđa bili svaki spaseni život ispod ruševina, sa čim se ništa na svijetu ne može uporediti.
To za Srpskainfo kaže Nenad Jovanović, član Odsjeka za civilnu zaštitu u Bijeljini i član specijalizovanog tima za spasavanje iz ruševina Republičke uprave civilne zaštite, koji je bio jedan od 22 hrabra čovjeka iz ovog tima koji su se u ranim jutarnjim časovima 8. februara upustili u bespoštedno spasavanje preživjelih u razornom zemljotresu, koji je Tursku pogodio u noći sa 5. na 6. februar.
– Naglasio bih da smo bili drugi tim koji je stigao u Kahramanmaraš, odmah poslije Azerbejdžanaca. Niko od nas nije bio spreman da vidi ono što je vidio tamo. Naime, turska Uprava za vanredne situacije (AFAD), broj je jedan u Evropi kad je riječ o akcijama u slučaju zemljotresa, ali je i njima bio prvi put da se susreću sa ovakvom strahotom. Zamislite kako je tek nama bilo – priča za Srpskainfo Jovanović.
Kako kaže, mnoge potresne scene iz Kahramanmaraša će mu vječno ostati urezane u pamćenje, a pred kojima se lome i oni najjači i najstabilniji.
– Tek smo stigli u razrušeni grad i još nije bio postignut visok nivo organizacije u spasavanju. Na ulicama su bile desetine tijela, prekrivenih ćebadima, što je samo po sebi izgledalo više nego potresno. Onda sam ugledao čovjeka koji u naručju drži tijelo djeteta, otprilike između 7 i 10 godina. Nismo mogli da ga vidimo, jer je bilo zamotano. Ljuljao ga je i pričao mu nešto, kao da je živo. Ovo sjećanje za mene je, zaista, jedno od najpotresnijih koja nosim iz ove spasilačke misije – ističe Nenad.
Druga scena koju nikada neće zaboraviti je prizor izvučene tročlane porodice, u kojoj niko nije preživio, a dijete od četiri godine bilo je u zagrljaju majke.
– Mnogi ljudi, čiji su se najmiliji našli pod ruševinama, bili su očajni, pa je bilo i dosta lažnih dojava. Zvali su nas, uz tvrdnje da se iz ruševina čuju glasovi. Kada bismo otišli tamo, nije se čulo ništa. Naravno da ih razumijemo, samo su htjeli da neko što prije dođe i pokuša spasti članove njihovih porodica, dok ne bude kasno. Oni čije smo najmilije uspjeli izvući žive bili su toliko zahvalni da su po svaku cijenu nastojali da nam poljube ruku. U tim situacijama, svi smo se bezgranično radovali – prisjeća se Jovanović.
Dodaje da su njegove kolege i on bili najsrećniji kada su iz ruševina izvukli desetogodišnju Irmak Bajrak, živu i zdravu.
– To je sreća koja se ne može opisati riječima i najveća nagrada za ono što smo uradili u Turskoj – naglašava Jovanović za Srpskainfo i poručuje da bi opet, i to bez razmišljanja, otišao gdje god i kome god da je pomoć potrebna.
On je i ovom prilikom uputio iskreno saučešće turskom narodu, sa željom da se što prije oporave od nezepamćene nesreće koja ih je snašla.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu