Novinar i pisac, Budo Simonović, u svojoj karijeri bavio se najtežim zločinima čiji motiv je bila upravo krvna osveta.
– To je ukorijenjeno ne samo u ovom našem crnogorskom društvu, već uopšte u tom podneblju brdskom da tako kažem. To je jedna pojava koja se pojavljivala u dijelu Hercegovine i u pojedinim dijelovima Bosne, odnosno na svim prostorima gdje su ljudi živjeli daleko od civilizacije, gdje su bili prinuđeni da sami ispravljaju ono što država nije mogla da namiri, to jest pravda da zadovolji, ali mislim da je to bilo najizraženije na prostoru Crne Gore i Albanije – kazao je Budo Simonović.
Nikola Kaluđerović osvetio sina
Iako se sada sila krvne osvete rijetko može vidjeti, još uvijek postoje duboki korijeni ovog fenomena, a društvo, kako kaže Simonović, čini jako malo kako bi ih sasvim iščupalo i ugasilo. Prema njegovim riječima, jedan od najkrvavijih primjera stiže sa Cetinja i vezan je za porodice Kaluđerović, Popović i Grdinić.
Nikola Kaluđerović godinu i po dana nakon što je izgubio sina jedinca Željka na svirep način, kako kaže Simonović, osvetio se tako što je ubio brata od ubice. Te 1987. godine namirio je dug u krvi ali mir nikada nije našao i okončao je život tri decenije nakon što je osvetio sina.
– On je, mislim osuđen na 20 godina zbog te krvne osvete, mada nije izdržao ni pola te kazne, jer je pomilovan. Ono što je posebno karakteristično u tom slučaju jeste činjenica, da niko nije pokušao da ga odgovorio od toga, i da ga ohladi. Upravo sam ga ja to pitao na šta mi je odgovorio – za svih godinu i po dana, a mnogo je ljudi prošlo kroz kuću, niko nije pokušao da me ohladi, već nasuprot, ljudi su donosili toliko oružja, koje su mi nudili da sam mogao cijelu četu naoružati – priseća se Simonović.
On dodaje da je, sa druge strane, pre ovih događaja, Petar Kaluđerović jedan od Nikoline braće, u bezazlenoj situaciji ubio Perišu Popovića. Petar je osuđen na deset godina zatvora, kada je izdržao pola kazne i dobio mogućnost da se kreće van zatvorskih bedema, otac ubijenog Periše ga je presreo u Nikšiću i potegao oružje, ali nije uspio ubiti Petra i završio je u zatvoru u kom je i umro.
– Jedan od braće Popovića koji je potom trebalo da izvrši tu krvnu osvetu, očigledno nije mogao da preuzme to breme i izvršio je samoubistvo, skočio je sa stijene u more kod Kotora i ubio se. Ostao je taj treći brat, porodičan čovjek koji je imao šestoro djece. Prošle su silne godine, skoro trideset. On je živeo u Nikšiću i jednog dana krenuo je da posjeti majku, došao je autobusom do Cetinja i tu je imao neki posao da završi, kada je izašao napolje, prvi čovjek na koga je naletio bio taj njegov krvnik. On nije izdržao izvukao je pištolj i rekao – čekaj Petre Kaluđeroviću jutros nećeš umaći i ubio ga nasred ulice – govori Budo.
Na sahrani njegovog brata Petra, Nikola Kaluđerović zakleo se pred ostalima da je stavljena tačka na lanac krvne osvete u njihovoj porodici. Budo Simonović posebno pamti riječi njihove majke.
– Stalno je ponavljala “Ko krv duguje, vječno tuguje. Nemojte da mi krv na djecu navlačite”, jer onog trenutka kada nekoga ubijete, vi ste krvnici – kaže on.
Budo je kroz svoj rad pisao i o tome kako je izbjegnuto krvoproliće u Tuzima pored Podgorice, sedamdesetih godina prošlog vijeka. Godine 1970. dogodila se saobraćajna nesreća u kojoj je poginuo sin Selima Frljukčića, čovjeka od autoriteta i moći. Na sahrani Selim je osjetio poglede, i ljude kao da su nijemo pitali da li će on osvetiti svog sina.
– On je to osetio nad glavom mrtvog sina i tada zakleo svoje plemenike, rođake da zaborave to i da će sud reći ko je to kriv i koliko je kriv, nema krvne osvete. Međutim, to je bila varnica, prva riječ da tako kažem, da se okupe ugledni ljudi i da organizuju veliki skup u Tuzima u kojima su bili prisutni najviđeniji ljudi iz tih plemena i toga dana oni su potpisali deklaraciju, dali bijesu da više neće biti krvne osvete i nije je bilo – zaključuje Budo.
U Crnoj Gori krvna osveta još uvijek nije iskorijenjena, postoji mnogo slučajeva koji nažalost pokazuju da ta varnica i dalje tinja među našim narodom.
“Ja sam to morao učiniti”
– Ja sam to morao učiniti. Nije bilo oproštaja. Samo se čekao momenat, ali nije bilo lako ni ubiti. Danima sam tražio ubicu. Jurio sam ga po Beogradu, Hrvatskoj, Italiji – pričao je Nikola.
U jednoj od ispovijesti koju je dao za Nedeljnik, Kaluđerović se prisjetio te zime 1989. godine.
– Što se mene tiče, ne bih nikada mogao proći i prošetati tom tu ulicom, poći do sinovog groba, da ga nisam osvetio. Ja sam bio potcijenjen čovjek, čoveče – pričao je tvrdo, otresito i snažno Nikola.
Da se nije osvetio ubio bi sebe, govorio je Kaluđerović.
– Sretnijeg čoveka u Crnu Goru nije bilo od mene one noći kada sam osvetio sina, ovo ti iskreno govorim. Lakše ćeš proći bilo gdje nego na Cetinju da ostaneš dužan krv nekome. Ovdje se to vazda računalo kao dug – jasan je bio Nikola.
Na pitanje da li bi počinio ubistvo da je, osim Željka, imao još sinova ili bi odustao iz straha za njihov život, Nikola je imao spreman odgovor:
– Naravno da bih ubio, jer nema krvne osvete na krvnu osvetu. Ako je moj sin ubijen i ja ubijem ubicu, tu je kraj… Jedan život za drugi život. Ali nekad situacija nije čista i strah i dalje postoji – pričao je Kaluđerović u jednom od svojih posljednjih intervjua.
Kaluđerović je preminuo 2020. godine u 82-goj godini.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu