Dobitnik ovogodišnje NIN-ove nagrade za svoje debitantsko djelo “Luzitanija” i njegov izdavač Goran Lakičević, boravili su u Banjaluci, povodom promocije “Luzitanije” u NUBRS, i tom prilikom su za “Srpskainfo” govorili o nastanku romana, ludilu i gluposti, tajnim vezama Petra Kočića i njihovog romana, te ličnoj vjeri u zajednički rad.
Iskreno, vjerovao sam u roman, ali u neko priznanje ovog tipa ni u snu nisam pomišljao. To je za nas bio jedan izuzetan, emotivni doživljaj. Knjiga je gotovo samostalno stigla do publike. Goran je, naravno, prijavio roman za NIN-ovu nagradu, ona je ušla u selekciju romana koji su prošli prvi izbor, pa je onda išao uži izbor, u svakoj toj fazi mi smo govorili: “ovo je već odličan uspjeh”. S vremenom su apetiti počeli da rastu i na kraju sam se i nadao tom ishodu, ali za sve nas, za mene prije svega, ovo je bilo veliko iznenađenje. Sad je prisutna i neka vrsta odgovornosti i očekivanja da će sve ono što budem radio u budućnosti biti praćeno kroz prizmu NIN-ove nagrade. Postoji, naravno i taj teret druge knjige ali sa druge strane to je istovremeno izazov u umjetničkom smislu koji traži adekvatan odgovor ili makar pokušaj -kaže Atanacković.
Sa druge strana Goran Lakičević, koji stoji iza izdavačke kuće “Besna kobila” kaže da činjenica da je prvi tiraž romana štampao u 1.500 primjeraka dovoljno govori koliko je on vjerovao u “Luzitaniju”.
– Dejan i ja smo dugo prijatelji, zbog toga sam imao priliku da čitam prve verzije rukopisa, u neku ruku jedan sam od krivaca zašto se ovaj roman pojavio na tržištu. Pošto sam do tada uglavnom izdavao isključivo stripove, činjenica da sam odlučio da izdam upravo njegov roman kao prvu knjigu u izdanju “Besne kobile”, uz podatak da sam je štampao u 1.500 primjeraka, što svakako nije tiraž u kome se kod nas štampaju debitantski romani, dovoljno govori koliko sam vjerovao u kvalitet romana i kvalitet Dejana kao pisca. Samostalno smo prodali nekih 800 primeraka, a kada je roman ušao u uži izbor štampao sam drugi tiraž u startu na svoju ruku u nekih 4000 primjeraka, koji su poslije dobijanja nagrade rasprodani u desetinama, ne primjeraka već paketa knjiga, i sada smo već na putu štampanja četvrtog tiraža – kaže Lakičević.
Likovi Atanackovića u romanu kažu da je “glupost bolest svijeta”, ali autor kaže da se to ne odnosi samo na glupost današnjice.
– Pitanje gluposti je vječno pitanje. U tom kontekstu roman se ne bavi isključivo glupošću našeg vremena, iako sam svjestan da je za mene kao autora najvažnije vrijeme, i da sam htio da najviše reagujem upravo na njega. Princip gluposti, koja se suprostavlja razumu, odnosno princip gluposti kao jedne kategorije, koja se olako zapostavlja i potcjenjuje, koja u jednom trenutku metastazira, to je jedna slika, koja se provlači kroz čitavu istoriju ljudskog roda. Nažalost, mi smo kao svijedoci u našem vremenu mogli da prisustvujemo čitavom jednom nizu manifestacija gluposti, pitanje je samo koliko ćemo i kako ćemo mi kao pojedinici na to regovati. Koliko će nas glupost anestezirati, pošto glupost ima osobinu da nas omami i navikne na svoje svakodnevno prisustvo – kaže Atanacković i dodaje da su u njegovom romanu vodi dijalog između razuma i ludila, kako bi se zajedno izborili sa glupošću
– Ludilo je oduvijek jedno stigmatizovano stanje, ludak je jedna izopštena figura, paradigmatski izopštena figura, koja se može sa mnogim drugim izopštenjima uporediti, ali to je izopštenje koje je nekako, kroz istoriju, bilo najočiglednije. Glupost, je sa druge strane stanje u koje se jako mnogo ulaže i daje. Ono nikad nije spontano, ono se uvijek planira i gaji, postoje godišnjice slavljenja glupost, postoje izbori na kojima se bira između jedne ili druge glupe opcije – kaže pisac.
Knjigu kao citat otvara jedna rečenica iz priče “U magli” Petra Kočića ali Atanacković objašnjava da je veza između Kočića i “Luzitanije” mnogo dublja od književne reference.
– Petar Kočić je ovdje bio konstatno prisutan kao ličnost koja se istorijski povezuje sa beogradskom psihijatrijskom bolnicom u Prvom svjetskom ratu, pošto je u njoj okončao život. Imao sam namjeru da Kočića uvedem direktno u knjigu kao jednog od likova. Nije mi to pošlo za rukom, i shvatio sam da ne smijem da na tome insistiram. Pojedini čitaoci su nekim likovima romana pronašli Kočića, ali ja bi to ostavio kao jednu otvorenu dilemu, koja u krajnju ruke ne mora ni samom piscu da bude jasna, iako je Kočić svakako jedan od autora, koji je ostavio ogroman trag na mene kao pisca – kaže Atanacković.
Naslovnica romana je umjetnost za sebe
Goran Lakičević kaže da je Dejanovo bavljenje vizuelnom umjetnošću odigralo važnu ulogu u promociji romana.
– Sam roman je nastao kao posljedica jednog teksta za Dejanov vizuelni rad koji je prerastao na kraju u književno djelo, ali njegov crtež, iskorišten za naslovnu stranu, imao je ogromnu ulogu u prodaji romana prije dobijanja nagrade. Odgovorno tvrdim da smo nekih 500 primjeraka prodali zahvaljujući odličnoj naslovnoj strani, koja je privlačila pažnju čitaoca, bez obzira što nisu znali mnogo o autoru ili „Besnoj kobili” kao izdavaču – kaže Lakičević.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu