Od žena koje su podijelila svoja iskustva iz djetinjstva koja su u vezi sa prijateljstvom sa djecom romske nacionalnosti, preko onih koji su izjavili da je nemoguće da je takav sastav napisalo dijete od osam godina ili da je priča izmišljena, pa sve do prozivanja roditelja spomenute djece, kao i učiteljice.
Važno mi je da napomenem da je Natalina učiteljica izuzetno posvećena svoj djeci i koliko mi Natali prenosi, ukoliko je potrebno i pola časa provede razrješavajući konfliktnu situaciju među djecom, pa tek onda nastavi sa programom – priča nam.
-Pitanje vršnjačkog nasilja je veoma kompleksno i složeno i iako postoji jasan protokol o postupanju u slučaju nasilja u školi, dešava se da se neki oblici ili ne prepoznaju kao nasilni ili su prosto dobro skriveni od odraslih a djeca koja su svjedoci su naučena da ćute o tome. Sigurna sam da u svakoj školi ima raznih oblika nasilja, pitanje je samo koje škole su spremne otvoreno da govore o tome i adekvatno rade na rješavanju tog problema uz aktivnu mrežu podrške a koje zataškuju problem – priča ponosna majka.
Kaže i da smo, s druge strane, skloni tome da brzo donosimo pogrešne zaključke i upiremo prstom u pojedinca umjesto da postavljamo pitanja i otvaramo prostor za kvalitetnu diskusiju koja ide u pravcu uočavanja šire društvene slike i konstruktivnog razrješavanja problema.
– Natali prepoznaje i reaguje na određene problematične situacije jer je ohrabrujem u tome, a mislim da ima i dobre primjere u najbližem okruženju. Još dok je išla u vrtić bila je učena da druge ne procijenjuje na osnovu izgleda, stila oblačenja, boje kože i slično nego na osnovu ponašanja. Ako u tom uzrastu dijete razumije razliku između bića i ponašanja, ono ujedno razumije i da je ponašanje nešto što može da se promijeni snagom volje i novom odlukom. A ono što je zadatak nas odraslih jeste da se pitamo zašto dolazi do neprihvatljivih oblika ponašanja i koji sve faktori utiču na formiranje istih. Ujedno nije dovoljan angažman pojedinca već čitave zajednice. Stabilna mreža podrške je neophodna a ona se, čini mi se slabo formira u patrijarhalnom društvu u kom je nasilje normalizovano – smatra Aleksandra.
Dodaje i da su upravo žene te koje su se javljale u komentarima dijeleći neka slična iskustva iz djetinjstva.
– Značajno mi je da spomenem ženu koja je inspirisana prijateljstvom s Romkinjom kasnije upisala školu romologije i bila koautorka prvog inkluzivnog romskog bukvara. Ima sjajnih priča o kojima se malo govori – podsjeća Aleksandra.
Natali inače odrasta bez TV, Iped-a i sličnog, često je zauzeta kreativnim radom: crtanjem, pravljenjem stripova, konstrukcija od Lego kockica, instalacija od raznog materijala.
– Iako sada već samostalno čita, pravi stripove i piše, i dalje uživa u tome da joj svako veče čitam pred spavanje. Ja sam u njenim godinama od literature za djecu, nažalost, znala samo za bajke o bespomoćnim princezama koje čekaju princa da bi sa njim živjele srećno do kraja života, dok Natali prema istim već ima kritički stav. Knjige koje joj čitam su namijenjene djeci starijeg uzrasta sto nam otvara prostor za ozbiljno zanimljive i kvalitetne razgovore a uz to i suze i zagrljaje Mislim da suviše podcjenjujemo djecu i izbjegavamo razgovore o recimo smrti, nasilju, prijatnim i neprijatnim osećanjima i slično. Većina kulturnih programa za djecu kao da služi za laku zabavu i nasilno uveseljavanje. To je tragično. Naravno, ima izuzetaka – ističe sagovornica Blica.
Aleksandra kaže da joj je Natali na pitanje šta želi da bude kada poraste, odgovorila: ’’Kada sam imala pet godina, htjela sam da budem superherojka, a sada želim da budem umjetnica i tačka.’’
– Ako mene pitate šta želim da ona bude kada poraste, odgovor je: kreativna, bistra, solidarna i hrabra dodaje ponosna Aleksandra.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu