Program “Radio S”, na kom radi, u vrhu je slušanosti u regionu, a njegov jutarnji program “Buđenje” takođe.
Proveo je djetinjstvo u Banjaluci. Pitali smo ga kakve ga sada uspomene vežu za taj grad i da li često odlazi tamo i danas, te postoji li neko mjesto u gradu koje mu posebno znači.
– Banjaluka je grad u kojem sam bio u obdaništu, išao u školu “Filip Macura” i završio srednju Elektrotehničku školu. Danas je to, u poetskom smislu, doba odrastanja, ranih jada, vrijeme odrastanja. Slučaj je htio da moja generacija odrasta u doba panka i novog talasa; tu smo pravili prve svirke, bježali od siledžija kojima smo smetali jer smo izgledali drugačije i pravili prve bendove. Na nesreću, naše sazrijevanje se poklopilo s raspadom SFRJ i početkom krvavih sukoba, poslije kojih ništa nije bilo isto. Ja sam prije rata otišao da studiram psihologiju, pa je moj oproštaj od Banjaluke bio odlazak, a ne bjekstvo. Na sve ovo dodajte i tranziciju, koja je uz rat i podjele donijela i promjenu sistema, pad socijalizma i prvobitnu akumulaciju kapitala, koja je promijenila ne samo narušene međunacionalne odnose već i socijalne vrijednosne sisteme svuda na Balkanu. Taj grad iz mog djetinjstva i mladosti više ne postoji, kao vrijeme iz romana Marsela Prusta. Ipak, djelići prošlosti su ugrađeni u nas danas, oni su nas formirali i ne mogu se izbrisati. To je ljepota, iskrenost, potreba da se razumijemo i prihvatimo i onda kada se razlikujemo. Duboko vjerujem da takva Banjaluka još postoji, krajiška ljepotica – priča Dragan za Srpskainfo.
Godinama si vodio jutarnji program “Buđenje” sa koleginicom Goricom Nešović, koja je nažalost nedavno preminula. Kada sagledavaš vaš dugogodišnji rad, koliko ste uspjeli da podignete ljestvicu radio programa u Srbiji?
Jutarnji program je maraton dug 20 godina. Ukoliko ga radite s nekim, morate izgraditi odnos koji je prisan i iskren. Gorica je postala dio tog programa i danas je u obliku pozitivne enegije koju takav program nosi u sebi. Svakog jutra ljudima pružate informacije i podsjećate ih da je pred njima još jedan dan u njihovim životima, dan koji se neće ponoviti, nova prilika da urade nešto dobro za sebe i za ljude oko sebe. Sve druge stvari su danas odvraćanje pažnje od te proste činjenice. Zato “Buđenje“ ima smisla i dalje. Danas je tu naša koleginica Dejana Milović Buha, koju poznajem 25 godina. Ona i ja samo nastavljamo taj program, a Gorica je postala dio tih radijskih elektromagnetnih talasa koji nikada ne umiru već su oko nas u eteru i kosmosu. Radićemo program sve dok nam to bude izazov, sve dok budemo govorili “idem na Radio“ a ne “idem na posao“. Tako je bilo od početka na Radiju B92 do danas, kada je emisija rezultat naše produkcije “Supermiš“. Ponosan sam na činjenicu da od 2010. imamo prvu produkciju radijskog programa, koja proizvodi program koji se emituje na nacionalnim frekvencijama. Takođe, finansiramo se isključivo od prodaje oglasnog prostora, tako da imamo potpunu autorsku kontrolu nad svojim proizvodom. Zaista sam ponosan na taj mali prostor slobode koji smo uspjeli da stvorimo.
Zanimljivo je da si završio psihologiju. Koliko ti ona pomaže u vođenju radio programa?
Psihologija je način na koji posmatrate svijet oko sebe, prvenstveno ljude. To je pokušaj da ih razumijete, kao individue i kao grupe. To je karitativno zanimanje koje podrazumijeva da volite ljude i da nemate potrebu da svoje znanje ili informacije upotrijebite za manipulaciju. Nekoliko godina sam predavao studentima na Fakultetu za medije i komunikaciju predmet “Analiza medija“, jer se u svijetu ovom oblašću bave psiholozi ili sociolozi sa iskustvom u medijima. Ja sam valjda tu bio fotorobot, jer sam već 20 godina TV Manijak. Bavio sam se analizom medija na kreativan način na radiju, televiziji i u časopisu Vreme, gdje ta kolumna još uvijek izlazi. Pokušavam prvo sebi da objasnim odnos medija, pojedinca i društva u određenom trenutku u određenom kulturološkom kontekstu. Filozofski fakultet vas nauči da pokušate da razumijete pojave, da promišljate o njima.
Otkud ideja za kolumnu u Vremenu “TV manijak”?
Danas više nema emisije na radiju, ni na televiziji; ostala je kolumna. Prvobitna ideja je nastala kada smo na radiju pustili samo zvuk sa televizije; pojavio se čudan, komični efekat, jer su gluposti došle do izražaja kada uklonite sliku koja odvlači pažnju. Na televiziji smo od tih klipova, kao preteča Youtuba, sklapali pričice uz pomoć animacija i grafike. Danas je to opšta pojava uz društvene mreže i komunikaciju klipovima. U tom smislu se može reći da smo bili ispred vremena, samo sam tada morao sam da “lovim“ gluposti na televizijama i snimam dijelove tv programa, da bi kasnije mogli da se igramo poput djece kada pravimo kolaže. Namjera je ista, samo su mediji još bizarniji.
Često radiš društveno korisne kampanje. Da li to ima uspjeha?
Duboko vjerujem da popularnost koju eventualno imate morate upotrijebiti da ljudima skrenete pažnju na aktivizam, solidarnost i da budete dio promjene. Naravno da uvijek imate frustraciju jer se društvo mijenja sporije nego što bi to mi željeli, ali društvena promjena je sinergija bezbroj individualnih promjena. Živimo u vremenu koje je još nepravednije, vremenu koje čovjeka posmatra kroz profit. Posljednja kampanja koju radimo vezana je za brigu o mentalnom zdravlju, “Nesalomivi“, koja pruža pomoć ljudima koji se bore protiv depresije. Broj ljudi koji su se javili za savjet, za stručnu pomoć, pokazuje da sve to ima smisla. Slično je bilo sa “Bitkom za bebe“ kada smo sakupljali novac za inkubatore. Naučite da je za promjenu potrebna upornost i vrijeme, a ne samo dobra ideja.
Kakvo je iskustvo raditi sa ekipom “4 i po muškarca”?
Odlično. Bio sam iznenađen kada me Ivan Ivanović pozvao 2014, ali smo se brzo i lako razumjeli. Koncept emisije je dobro postavljen; svako od nas je jedan arhetipski muškarac, domaćin, mudroser, mlad i lijep, stari Beograđanin i obavezno jedan komšija koji je uvijek tu, onako, svratio. Svaka tema provučena kroz takav kaleidoskop daje različite slike, pa zato emisija “teče“. Tu sam doprineo u postavci, a sada smo opasan tim, već godinama. Naravno, u svakom muškom okupljanju imate najvažniji element, peti element koji je nevidljiv ali sveprisutan, a to su žene.
Šta znači bubnjar u zamrznutom statusu? Sa kojim bendovima si svirao i koliko ti znači muzički dio tvoje karijere?
Muzika je deo mog identiteta. U Banjaluci smo svirali, a prvi bend je bio u podrumu kuće pored škole “Filip Macura”. Tu su živjeli baka i djed mog druga Dražena Zarića. Tu smo dovukli instrumente i počeli da sviramo. U to vrijeme su u Banjaluci svirali novotalasni bendovi iz Beograda i Zagreba jer smo bili na polovini te transverzale. Tako smo u malim prostorima, poput kluba “Sebastijan”, i Bašti gledali “Katarinu 2”, ali i “Psihomodo”, ili “Azru” prije objavljivanja ploča. Bilo je bendova i u gradu, postojale su famozne gitarijade, gdje su svirali tinejdžerski bendovi. Danas i moji sinovi sviraju, sada sam roudi. Stariji Danilo svira u bendovima “Sitzpinker“ i “Prototip“, a mlađi Matija ima bend “Ubili su batlera“. Sada su oni moji muzički edukatori, filuju me novim materijalom za slušanje. U kući je praktično muzički studio.
Važiš za primjer porodičnog čovjeka, uz poznatu suprugu i dva sina. Kako usklađuješ obaveze, kada si prinuđen da se budiš rano ujutru?
To je pitanje prioriteta. Ja sam otac dva momka, sada odrasla čovjeka, i suprug Živani, koja je takođe medijski profesionalac. Danas radi na kanalu Euronews Srbija. Oni su moja osnovica, ne obaveza. Veoma je važno da imate tu sigurnu tačku, smisao i život van medija. Postoji opasnost da pomislite i pobrkate svoj život sa pojavljivanjem u medijima, da se izbriše granica između privatnog, ličnog i profesionalnog; onda počnete da živite u rijalitiju. Ustajanje u pet daje vam prostora da još bolje iskoristite dan. Pomjeri se bioritam, samo je važno da li se budite sa osmijehom i smislom.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu