Kao neko ko je kao profesor Difa predavao u školi, ali i sezonski konobarisao i pet godina pakovao ribe na Aljasci, priznaje, ljubav na prvi pogled desila se ipak, kada je ušla u kamion. Međutim, ona ne želi da živi američki san!
Rođena Beograđanka odrasla u Kragujevcu završila je DIF u Prištini i posljednju etapu svog srpskog života provela u Vršcu, gdje je radila kao profesor fizičkog. Borila se kako je umijela da prehrani svoje dijete, porodicu, pa je tako pet godina zaredom išla na Aljasku kao sezonski radnik, čistila, pakovala ribu…
– Bilo je to interesantno iskustvo, ali ne bih voljela da ga ponovim. Raditi po 16-18 sati dnevno i nije baš neki život. I nije bilo toliko hladno, jednog ljeta je izmjereno čak 30 stepeni, što je rekord. Tamo su najobrazovaniji ljudi zapravo naši koji dođu u toku sezone, ali kolo vode Amerikanci, uglavnom ljudi kojima je to druga šansa, koji nisu uspjeli negdje drugde i pokušavaju da naprave nešto dok još mogu -kaže Biljana.
Prošle godine počela je da vozi mali tzv. boks kamion, a već ove godine prešla na veliki, onaj sa prikolicom.
Ljubav na prvi pogled
Biljana uživa u vožnji kamiona i kaže da je rođena za taj posao.
– Ja kao da sam rođena za ovaj posao. Još kao djevojčica sam mislila da ću voziti kamion. Za mene je vožnja kamiona sve: sloboda, odgovornost, moć! U Srbiji nisam ništa vozila, ali sam željela da sjednem za volan, zato sam i polagala za veliki kamion. Ideja je bila da idem u Njemačku da radim, ali sam kasnije zbog novca ipak došla u Ameriku -objašnjava Biljana za Serbiantimes.
Čikago je lijep ali ona ipak voli toplije krajeve, zato se preselila na Floridu. Za razliku od velike većine Srba i Srpkinja, kojima je Čikago baza i oaza, Biljana se odlučila za toplije krajeve.
– Bila sam samo par mjeseci u Čikagu i preselila se na Floridu, u Tampu, Klirvoter, gdje ima dosta naših ljudi i lijepo se živi, nema toliko stresa. Balkanaca ima sa svih strana, i svi se lijepo druže. Tu su naši restorani, crkva, čovjek se osjeća kao kod kuće. Ne žalim mnogo za Čikagom. Lijepo je ljeti, ali kad krene zima i dune vjetar, spasavaj se ko može – kaže ona.
Na pitanje šta joj najteže pada u kamiondžijskom poslu, priznaje:
– Nedostatak ritma. Ne znam kad spavam, kad ustajem, kad jedem. Sve se radi kad se stigne ili kad se može. Uvijek si na stend baj…Ali ako hoćeš da zaradiš – mora tako! Sjedenje za volanom u istom položaju, nedostatak kretanja, takođe može da bude problem. Taj problem za sada uspješno rješavam odlascima u teretanu ili vježbicama koje radim na parkingu. Sve se može uz malo volje – kaže ova Beograđanka.
“Kolege nama ženama čuvaju leđa”
Iako važe za žestoke momke, čak i grubijane, Biljana kaže da su kolege veliki kavaljeri u poslu u kome muškarci dominiraju, a žene su prava rijetkost.
– Možda zato što nas je toliko malo čuvaju nas kao malo vode na dlanu. Kolege imaju veliki respekt, uvijek se nađu kada treba nešto da ti pomognu na putu. Niko ne gleda ko si i odakle si. Sretneš tako nekoga na “truck” stopu, kreneš neku priču na lošem engleskom i onda skapiraš da je čovjek sa naših prostora i obraduješ se kad možeš s nekim da progovoriš naš jezik. Nije ti bitno ko je i odakle je. Koliko sam ovdje još uvijek nisam naletjela na nacionalistu. Baš prije neki dan čekam u banci, pričam se prijateljem na srpskom. I javlja nam se djevojka koja radi za šalterom, ljubazna, nasmijana, kaže da je prepoznala jezik i da je Albanka- priča ona, te dodaje da u svom poslu uživa, i da joj od svega najteže pada to što ne zna kad spava i kad jede.
U Americi razbila neke stereotipe
Posebno joj je drago što je u Americi razbila neke stereotipe.
– Ona priča “kloni se Srba u Americi” bar u mom slučaju se pokazala netačno. Nisam imala loše iskustvo tako da sam razbila tu famu da kad radiš sa našima uvijek nešto krene po zlu – priznala je.
Vozačima poput nje, koji dane i noći provode u kabini, neophodna je podrška cijelog tima ljudi da bi posao mogli uspješno da privedu kraju…
– Kamiondžijski posao je timski sport i ja ništa ne bih mogla da uradim bez dispečera i ljudi iz kompanije koji se brinu o tome da sve bude na vrijeme – da ne gubim vrijeme čekajući satima na utovar i istovar, da svi papiri stignu tamo gdje treba, da kad se desi neki kvar sve bude riješeno brzo da bih u najkraćem roku mogla opet na put. Kad su ljudi sa “one strane žice” kvalitetni, odgovorni, profesionalci onda je moj posao pjesma – kaže Biljana.
Povratak u Srbiju…?
Kako kaže, povratak u Srbiju trenutno ne planira, jedino možda jednog dana kada ode u penziju.
– Ne planiram ga, bar za sada. Možda jednog dana, u penziju, a možda ni tad. Voljela bih da mogu da odem tamo, da obiđem moje tamo, ali ne bih se vraćala. Nemam nekakav američki san, ali imam svoj, životni san. A taj san je da živim normalno, bez stresa. Nisam mogla da ga ostvarim u Srbiji, pa se nadam da ću uspjeti ovdje – kaže Biljana Petrović i dodaje:
– Srbiju poznajem, ali svijet još nisam upoznala, a voljela bih. Avanturista sam, proputovala sam dosta po Americi, putujem kad god imam priliku, a voljela bih da odem i u neke druge, daleke zemlje – kaže Biljana koja dodaje da sanja dan kada će joj se priključiti njena 16-godišnja kćerka, koja još uvokek živi u Srbiji. Kako kaže, to će ujedno biti i ostvarenje njenog sna, većeg od svakog američkog.
Za kraj, poruka mladima i ne tako mladima koji su tek došli ili se spremaju da dođu u Ameriku…
– Ako čovjek nešto mnogo želi on će naći i načina da to ostvari. Treba da pratite vaš instinkt i gurate naprijed. Stvar je jednostavna. Ako ti treba nešto, uzmi ga! Ako ti trebaju pare, sjedi i vozi – zaključila je Biljana.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu