Dok u šaci drži zrna kukuruza i mrvice hljeba okružen stotinama golubova, Karišik priča da su golubovi dio svijeta koji pred očima ljudi nestaje, a koji je bio mnogo humaniji i čovječniji nego ovaj danas.
– Sa njima sam od detinjstva. Nekada je Zemun bio pun golubarnika. I divljih golubova je bilo mnogo više. Kasnije kada sam ribario iznad ove šume bilo je orlova. Jastrebovi, kobci, ptice kojekakve, štiglići i finkovi dolazili su na ovo drveće, cvrkutali. Sada toga više nema, urbanizam ih je oterao odavde – kaže Karišik.
Karišik zamjera i lovcima koji izlovljavaju golubove da bi se kao specijaliteti našli na nekoj od trpeza.
– Često se svađam sa njima i kažem, zar u ovom vremenu izobilja da lovite ove nebeske ptice. Čemu? – pita Karišik.
Posebno ga, kako je rekao, ljute oni koji njegove ljepotane nazivaju “letećim pacovima”, aludirajući na to da šire zarazu i da su štetni.
– Pa ja sam već 71 godinu neprestano sa njima. Nikad se nisam zarazio niti znam ko jeste. U stvari, znam da mi je druženje sa njima donijelo samo zdravlje. Radio sam kao farbar traktorske limarije za IMT i Rakovicu, bio izložen najotrovniim hemikalijama, ali su me Dunav, priroda i golubovi očuvali – rekao je on.
Karišik zamjera i današnjim roditeljima što ne uče djecu kako se čuva priroda i ophodi sa svakim živim stvorom, pa i golubovima.
-Ljudi dovedu djecu i puste ih među golubove dok oni jedu. Ja kažem, nemojte to da radite, a oni kažu, ma dijete je. E, dijete se uči redu dok je malo, kad ima već 15 godina, kasno je. Neka uče od golubova. Kod njih se tačno zna ko je na redu za hranu, a ko čeka – istakao je Karišik.
Iz svoje armije pernatih prijatelja Karišik posebno izdvaja Plavka – goluba sa svijetloplavim paperjem na vratu koji je, kako kaže, prvi koji mu svaki dan sleti na rame i odatle nadleda ostatak jata.
– Evo ga moj Plavko. Družimo se više od dvije godine. Uvijek je prvi i prvi je među jednakim u mom srcu – poručio je Karišik.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu