Umro je na današnji dan, a njegova smrt je i danas misterija.
Ivo Lola Ribar je bio istaknuti organizator akcija SKOJA, revolucionar po kojem su nazvane mnoge škole, fabrike, kulturne ustanove. Imao je samo 27 godina kada je poginuo. Granata neprijateljskog aviona pogodila je letjelicu u kojoj se nalazi Ivo Lola Ribar, a od posljedica eksplozije stradao je jedan od najvećih heroja partizanske borbe.
Međutim, njegova smrt je i dan danas pod velom misterije, jer su mnogi smatrali da je njegova pogibija isplanirana od strane rukovodstva Komunističke partije.
Lolina sahrana održana je Jajcu, odmah poslije Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Poslije odavanja počasti tijelo je sahranjeno na tajnom mjestu u okolini Glamočkog polja, kako ne bi palo u ruke neprijatelja.
Na sedmogodišnjicu od velikih martovskih demonstracija, 27. marta 1948. godine Lolini posmrtni ostaci su, zajedno sa posmrtnim ostacima Ivana Milutinovića svečano preneti u novoizgrađenu Grobnicu narodnih heroja na Kalemegdanu.
Ljubav sa Slobodom Trajković
Njegova borba je i dan danas priča koja fascinira, ali s druge strane tu je i njegova ljubavna priča sa vjerenicom Slobodom Trajković koja se mnogima urezala u pamćenje.
Ivo Lola Ribar je rođen u porodici Tonice i Ivana Ribara, 23. aprila 1916.godine, a poginuo je 27. novembra 1943.godine na Glamočkom polju, neposredno prije polijetanja aviona kojim je trebalo da otputuje u Kairo, kao prvi diplomata nove Jugoslavije i šef prve vojne misije NOVJ.
Lolina majka Tonica, udovica apotekara Luja Šimata, udala se za advokata dr Ivana Ribara i sa njim dobila dva sina pravnika Ivu (Lolu) i slikara Juricu. Rat ih je zatekao u Beogradu, u Francuskoj, gdje je su živjeli kao imućna i poštovana građanska porodica.
Braća Ribar su svoju izuzetnu ljepotu naslijedila od majke, a jak intelektualni gen od oca Ivana. Nakon studija u Parizu, Lola je nastavio školovanje na beogradskom Pravnom fakultetu, i bio poznat kao odličan student i briljantan govornik. U njihovom domu su se u predratnim godinama okupljali mnogi poznati komunisti, među njima i Veljko Vlahović, Moša Pijade i Ivan Milutinović.
Otac Ivan, koji je i prije njihovog rođenja u Zagrebu bio politički aktivan kao zastupnik u Saboru, često je sinove vodio na narodne skupove po unutrašnjosti Srbije želeći da ih upozna sa životom kakav se vodio izvan imućnih gradskih krugova u kojima su živjeli.
Zarazio ih je idejom da “svi treba da žive dobro kao oni” i usadio im ideju socijalne pravde i jednakosti. Cijela porodica Ribar je bila naklonjena ideji izvornog komunizma i u godinama prije Drugog svetskog rata su se javno deklarisali kao borci za bolji život radnika i seljaka.
Lola i Jurica su radili kao novinari i urednici listova Student, Mladost i Mlada kultura. Nakon demonstracija 1939. godine protiv režima Cvetković - Maček, Lola je zajedno sa brojnim beogradskim komunistima uhapšen i odveden u logor u Bileći. Na sjednici Politbiroa CK KPJ, 4. jula 1941. godine u Beogradu, kao aktivni borac je učestvovao u radu komiteta koji je doneo odluku o ustanku, i postao najmlađi član Vrhovnog štaba NOV-a.
Sloboda Trajković
Sloboda Trajković (7.10.1918. – 9.5.1942), rođena je uporodici Svetolika Trajkovića, uglednog beogradskog apotekara. Lolu je upoznala kao studentknja hemije.
Neposredno pred rat planirali su vjenčanje, a za kobni 6. april 1941. godine bila je zakazana svečana večera u domu porodice Ribar, gdje su želeli da dogovore detalje radosnog događaja. Tog dana Beograd je zasut bombama i obavijen oblacima baruta i prašine.
Porodice Ribar i Trajković se tog dana nisu srele, niti su se ikada više okupile sa srećnim povodom i u punom sastavu.
Kada je rat počeo, Svetolik Trajković je odvajao velike količine lijekova i sanitetskog materijala za partizane. Miroslav, Slobodin brat, bio je veza za partizanske akcije u Beogradu. Polovinom januara 1942. godine, policija je presrela pismo koje je Lola uputio svojoj vjerenici. Uhapšena je i danima mučena u Specijalnoj policiji, gdje su pokušali da je natjeraju da napiše pismo Loli kojim bi ga namamila da dođe u Beograd.
Nemoguć izbor
Sloboda je stavljena pred nemoguć izbor – da navede Lolu da se pojavi u Beogradu, ili da pošalje u smrt i sebe i cijelu svoju porodicu.
Odlučno je odbila da izda Lolu, nakon čega je cijela porodica Trajković prebačena u zloglasni logor na Banjici gdje su 4. maja 1942. godine ugušeni u gasnoj komori.
Jedina preživjela je ostala najstarija sestra Milica, magistar farmacije, koja se neposredno pre hapšenja preselila u svoj stan i pukom srećom izbjegla smrt. Od majke Milene su svi, da ne bi brinula, krili svoje veze sa komunističkim pokretom.
Ostalo je zapamćeno sjećanje na jedan događaj u banjičkom logoru, istinit i tragikomičan. Kada joj je isljednik pokazao Lenjinovu sliku tokom saslušanja, i pitao da li zna ko je to, prostodušno i iskreno jeodgovorila: Kunem Vam se u svoju djecu da taj gospodin nikada nije bio u našoj kući. Bili su uvjereni da im se podsmijeva.
Pismo koje je poslato sa puno ljubavi postalo je, pretpostavlja se, smrtna presuda za Slobodinu porodicu i krunski dokaz Gestapou koji je dugo pre hapšenja pratio vezu Trajkovića sa komunistima. Ono što Trajkovići tada nisu mogli da znaju, a što je bolna istina o mentalitetu ljudi u teškim vremenima, je da je njihovu porodicu i Slobodinu vezu sa jednim od najistaknutijih članova NOB-a Gestapu ocinkario neko od njihovih prijatelja ili komšija.
Lola nije dozvolio Slobodi da pođe sa njim u partizane, jer je vjerovao da je suviše nježna za teške uslove na frontu, a da će uz svoju porodicu biti sigurna i zaštićena.
Njegova odluka, donieta iz najveće ljubavi i brige, odnijela je u smrt cijelu porodicu Trajković. U pismu koje je godinu dana kasnije poslao ocu Lola kaže:
– Mojа Slobodа, onаko mаlа i nježnа, pošlа je u smrt kаo u šetnju, s’ osmehom.””
Pismo Slobodi je mnogo godina nakon Drugog svjetskog rata i tragičnih pogibija porodice Trajković i oba sina dr Ivana Ribara, bilo potresno svjedočenje o svim mladostima izgubljenim u borbi za bolju budućnost i pravedniji svijet.
U znak sećanja na stradanje Slobodine porodice jedna ulica u beogradskom naselju Banjica nosi ime ulica Porodice Trajković.
Korni grupi je Lolino pismo bilo inspiracija za pjesmu “Ivo Lola” koja se smatra jednim od najboljih ostvarenja ovog kultnog benda.
Prenosimo vam u cjelosti pismo koje je Lola napisao Slobodi. Nije ga nikad dobila – ubijena je pre nego što je on to saznao, piše Srbija Danas. a
“Najdraža jedina moja!
Pišući ovo pismo ja se pouzdano nadam – optimista sam, kao i uvijek! – da te ono nikad neće stići već da ćemo se nas dvoje vidjeti i uvijek ostati zajedno. Jer ovo pismo je zato i pisano. U ovom trenutku, kada polazimo u poslednju, odlučnu etapu boja od kojeg zavisi, pored ostalog i naša lična budućnost i sreća, želim da ti kažem nekoliko prostih i jednostavnih stvari.
U mom životu postoje samo dve stvari: moja služba našem svetom cilju i moja ljubav prema tebi, najmilija moja. Našu sreću i život koji smo hteli nismo, kao ni milioni drugih, mogli ostvariti izolovano, već samo preko naše borbe i naše pobede. I zato su te dvije stvari u suštini, u meni samom, jedno.
Znaj dušo, da si ti jedina koju sam volio i koju volim. Sanjao sam i sanjam o našoj zajedničkoj sreći – onakvoj kakvu smo željeli, o sreći dostojnoj slobodnih ljudi. To je jedina prava sreća, jedina koju treba željeti.
Ako primiš ovo pismo – ako dakle ja ne doživim taj veliki čas, nemoj mnogo tugovati, najdraža! U svijetu u kome budeš tad živjela, naći ćeš, uvijek živ, najbolji dio mene samog i svu moju ljubav prema tebi. Za tebe sam siguran da će tvoj put biti prav i onakav kakav mora da bude. Na njemu, na putu života naći ćeš osvetu i sreću.
Mnogo, mnogo te volim, jedina moja! I želim da nikad ne dobiješ ovo pismo, već da zajedno s tobom dočekam veliki čas pobede. Želim da te svojom ljubavi učinim onako srećnom kao što to zaslužuješ.
Uvijek tvoj.”.
Ponosno ime Sloboda danas krasi glumicu Slobodu Mićalović.