Tako se govorilo godinama u medijima, političari bi izvlačili “osiromašeni uranijum” kao džoker iz rukava kada god je ponestalo teških tema. Ako bi se na Planeti stvorilo novo ratište opet bi ova tema bila na stolu.
Bavili su se ovom temom skoro svi – mediji, naučnici, političari, a i do danas, tri decenije nakon rata ostao je predmet kontroverze.
Pa je tema, čini se, upravo nakon pandemije virusa korona potpuno zaboravljena.
Pitanje je je li to zbog toga što nema više razloga za potencijalne zdravstvene i ekološke posljedice za ljude i životnu sredinu ili zato što je realnost nametnula nove teme.
Iz Hadžića u Bratunac
Vratićemo se u proljeće 1996. godine, u vrijeme reintegracije sarajevske opštine Hadžići pod ingerenciju federalnih vlasti.
U tom se period oko 5.000 dotadašnjih stanovnika Hadžića, srpske nacionalnosti preselilo u Bratunac. Mediji su počeli izvještavati o velikom broju preminulih od raka u toj nevelikoj opštini na istoku BiH. Kako se niko nije bavio istraživanjima uzroka, Hadžićani su sami počeli voditi evidenciju smrtnosti.
– Mislim da je blizu 800 ljudi ovdje umrlo od raka i to na osnovu naših evidencija koje smo dobijali od domova zdravlja, crkve i sveštenika, jer sveštenik u matični karton umrlih unosi od čega je ko umro – kazao je svojevremeno Vido Banduka, tadašnji pomoćnik načelnika Opštine Bratunac i bivši stanovnik Hadžića.
Argumente za njegovu tvrdnju podebljala je Jelina Đurković, koja je 2005. godine predsjedavala Komisijom za istraživanje posljedica radijacije osiromašenog uranijuma.
– Podatak koji je na jednom saslušanju iznijela Slavica Jovanović, direktorka Doma zdravlja u Bratuncu jeste da je, otprilike, oko četiri puta više oboljenja kod ljudi koji su došli iz Hadžića, nego kod onih iz Bratunca – kazala je Đurković.
Šta je tvrdila predsjednica Komisije?
Sve je počelo godinama ranije, napadima NATO snaga na položaje Vojske RS upravo u tim područjima.
– Na teritoriji BiHe je ispaljeno oko četiri i po tone municije sa osiromašenim urnijem, ali su i bojeve glave i rakete imale vrhove od osiromašenog uranija. Institut za genetički inžinjering iz Sarajeva je utvrdio da postoje poremećaji hromozoma. Dakle, bilo je rezultata istraživanja, kao i posljedica. Međutim, političari vam to neće priznati, jer su odštete za umrle vojnike, koji su bili ovdje tokom ratova na Balkanu, ogromne. I kada to dođe do politike, onda to ona minimizira i stopira – isticala je Đurkovićeva.
Sve se onda promijenilo. Potpisan je mir u Bih. Ljudi su se pokušavali vratiti normalnom životu.
Gdje je “nestao” izvještaj?
Osiromašeni uranijum ipak je došao na dnevni red. Pet godina nakon Dejtona, kada je formiran Anketni odbor za istraživanje posljedica prisustva osiromašenog uranijuma.
Pet godina kasnije osnovana je i Komisija, koja je napravila izvještaj, u kojemu su navedene posljedice i data uputstva šta dalje treba da se radi.
Izvještaj je, navodno, zagubljen. Ili sklonjen? Slučajno ili namjerno? Po čijem nalogu? I zašto?
Profesorica Đurković kaže da je izvještaj vjerovatno sakriven, po nečijem nalogu.
– Ne mogu Vam pouzdano dati podatke, zaboravlja se, prošlo je mnogo vremena. 4.5 tona onog đubreta je bačeno, uglavnom na kasarnu u Hadžićima i oko Sarajeva na pozicije Vojske RS. Jedan primjerak imaju Natovci u Butmiru, lično sam, na zahtjev, predala tipu koji došao da se raspita šta ja to radim – kazala je Đurkovićeva.
Na pitanje da li su u istraživanju otkrili bilo kakve informacije koje bi mogle uticati na ljude i okolinu, te da su zbog toga namjerno skrivane od javnosti, Đurkovićeva nije konkretno odgovorila.
– Činjenica da su nas tukli zabranjenim smećem koje će vijekovima da nas truje – jeste škakljivo. Uostalom, sve dok pobornici NATO sjede u vlasti, od pravde nema ništa! Džaba krečite! – navela je Đurković.
Na pitanje sjeća li se kome je predala izvještaj, odgovara:
– Uniformisanom NATO, u mom Kabinetu u Parlamentarnoj skupštini BiH.
Šta je osiromašeni uranijum?
Ratni stanovnici Hadžića ostali su u Bratuncu.
Vido Banduka godinama tvrdi da polovina njih umire od raka. Oni koji su zdravi strahuju od posljedica po njihovo zdravlje. A u međuvremenu niko nije čuo njihove apele.
– Potrebno je napraviti ozbiljna istraživanja za koja, bojim se, stanje istraživačkog sektora kod nas gotovo da i nije u stanju da takvo šta organizuje – apelovala je profesorka Prirodno matematičkog fakuteta u Sarajevu dr Lamija Tanović.
Do ozbiljnijih istraživanja nikada nije došlo.
A šta je zapravo osiromašeni uranijum i kako je on iz najsavremenijih laboratorija stigao do BiH? U municiji, koja se uz primjesu osiromašenog uranijuma najčešće naziva KE-Penetratorima.
Prema definiciji Ujedinjenih nacija, osiromašeni uranijum predstavlja nusproizvod procesa kojim se prirodni uranijum obogaćuje radi korištenja u nuklearnim reaktorima i nukleranom naoružanju.
UN klasifikuju OU kao “nestabilni, radioaktivni teški metal” koji emituje jonizujuću radijaciju tri vrste: alfa, beta i gama. OU koristi se u probojnim granatama za tenkove i avione. I korišten je u bormbardovanju koje je bilo crvena linija za prekid rata u BiH.
Prema podacima NATO od od 5. do 11. septembra 1995. godine njihovi avioni su ispalili 5.800 projektila sa OU u blizini Han Pijeska i Hadžića, navodi Institute “for war and peace reporting”.
– Zapravo, više od 90 odsto svih projektila sa OU ispaljenih u BiH za vrijeme vazdušnih udara završilo je na ove dvije lokacije – navedeno je.
No, UN agencija za okolinu (UNEP) ništa nije htjela prepustiti slučaju. U BiH je 2002. godine stigla ekipa sa zadatkom da provede terenska mjerenja na 15 lokacija, a na osnovu informacija koje su dobijale od lokalnih vlasti.
UNEP na terenu
Na uzorcima vazduha, vode i zemlje uzetim kod Hadžića i Han Pijeska u oktobru 2002. godine naučnici iz UN programa konstatovali su zagađenje osiromašenim uranijumom.
– Na zemlji smo pronašli municiju sa osiromašenim uranijumom i otkrili smo prašinu OU u zgradama koje su u Hadžićima bile pretvarane u prodavnice – izjavio je Peko Havisto, šef UNEP misije.
On je dodao da su u Hadžićima pronašli i dva bunara sa vodom koja je sadržala male količine OU, čak osam godina poslije sukoba.
– U vojnoj bazi u Han Pijesku pronašli smo OU u zgradama, na tenkovima i drugoj opremi, i zabrinuti smo zbog mogućih posljedica za regrute koji koriste ovu opremu – kazao je Havisto.
A u finalu – UNEP je zaključio da ne smatra da ovi nalazi potvrđuju strahovanja u BiH da su visoke stope oboljevanja povezane sa kampanjom NATO bombardovanja.
– Izuzetno nizak nivo izlaganja koji je ustanovljen tokom misije pokazuje da je malo vjerovatno da je OU povezan sa bilo kojom od opisanih posljedica po zdravlje – navedeno je u izvještaju.
Agencija jedno, stanovnici drugo
Nije se slagalo s ovim ni lokalno stanovištvo Hadžića ili Han Pijeska. Ali ni drugih lokacija.
Prema dokumentu “Depleted Uranium in Bosnia and Herzegovina, Post Conflict Environment Assessment”, objavljenog 2003. godine istražene su sljedeće lokacije: bivša radionica za popravku tenkova u Hadžićima, Lukavica, vojne barake u Hadžićima, bivši skladišni depo municije u Hadžićima, brdo na Pjelugovićima (mjesto gdje je bio tenk T55), vojni kompleks za skladištenje artiljerijskog oružja i barake u Han Pijesku, područje za skladištenje u Han Pijesku, vojne barake Koran u Palama, bivši pogon za proizvodnju municije u Vogošći, vojne barake u Ustikolini, most u gradu Foča (Srbinje), vodeni rezervoar u Kalinoviku, područje za uništavanje municije u Kalinoviku i područje za uništavanje municije na Bjelašnici.
U navedenom dokumentu se nalaze podaci da je OU pronađen na tri lokacije – bivša radionica za popravku tenkova i skladišni depo municije u Hadžićima, te vojni kompleks za skladištenje artiljerijskog oružja i barake u Han Pijesku. Na svakoj od ovih lokacija pronađeni su jasni dokazi o prisustvu penetratora ili kontaminaciji tla, kao i kontaminacija vode na jednoj lokaciji, zagađenost vazduha na dvije lokacije i u botaničkim uzorcima uzetim na tri lokacije.
OU nije pronađen na ostalim lokacijama.
Šta o svemu tome misle domaći stručnjaci?
Profesorka Lamija Tanović bila je u timu koji je radio ispitivanje pod nazivom “Ispitivanje toksičnog djelovanja teških metala uključujući ostataka projektila sa osiromašenim uranijumom na stanovništvo I okolinu lokaliteta Hadžići”. Namjera ovog projekta je da na pomenutim lokalitetima ponovi mjerenja prisustva ostataka OU i konstatuje šta je od toga zaostalo nakon 20 godina. Drugi cilj bio je mapiranje specifičnih oboljenja (kancera i leukemije) na području Hadžića, ali i na području Bratunca.
“Prošlo je mnogo vremena od kontaminacije”
Dr Tanović kaže da se danas ne može više govoriti o opasnosti.
– Radijacijom su izloženi samo oni koji su direktno tu koji uhvate te čestice koje su se rasule. Mi smo na tom mjestu na remontom zavodu u Hadzićima bušili zemlju, ispitivali i nosili sve moguće uzorke, nakon toliko godina nema ništa. Ničega nema, mi zaista nismo ništa našli 2016. godine i 2017. godine, a mogu misliti sada tek. Tu su nastradali oni koju su bili direktno i neposredno uz oružje i uz tenkove i koji su se tu vrtili u okolini – ističe Tanovićeva.
Ona dodatno navodi da je prošlo mnogo vremena od kontaminacije, tačnije 29 godina.
Objašnjava da su se tokom tog perioda aerosoli OU isprali ili su odneseni vjetrovima u atmosferu.
– Samo u vrijeme u toku i neposredno nakon kontaminacije moglo bi biti nekih sekundarnih dejstava i to se odnosi prije svega na vojnike koji su bili u neposrednoj blizini mjesta dejstva oružja sa OU ili na okolno stanovništvo koje je kroz vodu ili povrće moglo u organizam unijeti čestice OU – dodaje Tanovićeva.
Stizali i stručnjaci iz regiona
Istina, priznaje, nije joj lako laički argumentovati svoj stav. Pojašnjava da se mora vratiti ka nano – toksikologiji, grani nauke koja istražuje izuzetno male čestice, manje čak i od prašine, poznate kao nanočestice. Proučava uticaj nano čestica na zdravlje ljudi, životinja i okoline.
No, najvažnija je poenta o tome da je danas opasnost od UO neznatna. No, ipak evo objašnjenja.
– Svako radioaktivno zračenje utiče na DNA molekule koje su najsloženije molekule u našem tijelu. Daleko najopasnije dejstvo čestica OU jeste takozvana nano-toksikologija, tj. da se čestice koje nastaju kao para pri udaru projektila sa OU ugrade negdje u naše tijelo kada udahnemo (pluća) ili pojedemo nešto (probavni trakt) i da se oko njih formira nukleus deformisanih ćelija. Vrlo je teško to objasniti laički. Dakle, danas je ta opasnost neznatna, odnosno, mali broj ljudi je bio izložen tom opasnom dejstvu (samo oni koji su bili jako blizu eksplozija) koje je bilo ograničenog trajanja – naglašava Tanovićeva.
Ona daje i podatke da su u BiH stizali i istraživači iz Srbije s ciljem da istraže lokalitete pogođene OU. I to jer su i sami imali interesa.
– Puno kolega iz Beograda su istraživali zbog Kosova i zbog NATO bombardovanja. Ali nema tu zaista ništa realistično. Samo su nastradali vojnici. I zaista jesu. Tako da su ti medijski natpisi bezrazložno alarmantni – ističe Tanovićeva.
Za kraj još i poručuje kako su za skladištenje OU značajna finansijska ulaganja, kao i upotreba specijalnih bačvi napravljenih od teflona.
– Teško je skladištiti taj OU, to je vrlo skupo. To su velike bačve od teflona koje se moraju duboko u zemlju ili duboko u more skladištiti – poučava Tanovićeva.
Pronađena municija u skladištima
Zato Maida Isović iz Državne regulatorne agencije za radijacijsku i nuklearnu bezbjednost objašnjava da je pronađena municija sa OU uklonjena i uskladištena u privremena centralna skladišta istrošenih radioaktivnih izvora/radioaktivnog otpad.
– Dosadašnja mjerenja u okviru monitoringa radioaktivnosti u okolini, a koja uključuju i mjerenje radioaktivnosti u vodi za piće na lokalitetima Han Pijesak i Hadžići, nisu ukazivala na povećanu koncentraciju uranijuma ili tragove kontaminacije OU – navodi Isovićeva.
Ona naglašava da dosadašnja mjerenja radioaktivnosti u okolini na teritoriji BiH, a koji se izvode u okviru redovnog godišnjeg monitoringa radioaktivnosti, ne ukazuju na povećani rizik po stanovništvo.
Na pitanje o istraživanjima i mjerenjima na područjima koje su evidentirana da su bila gađana municijom s OU Isovićeva odgovara:
– Od 2002. godine do 2003. godine evidentirana su još svega dva slučaja da su pronađeni penetratori sa OU, u širem krugu naprijed navedenih lokaliteta, te su isti, takođe, propisno uskladišteni. Ipak, treba znati da je vrijeme poluraspada uranijuma izuzetno dugo, te će kao takav uvijek biti prisutan u okolini. Stoga se vrši kontinuisan monitoring radioaktivnosti u okolini, sa posebnim osvrtom na područja koja su bila predmet NATO dejstava – navodi Isovićeva.
A onda je došla politika…
U maju prošle godine održan je okrugli sto o posljedicama (zlo)upotrebe OU po građane u RS.
Predsjedavao je ovim događajem predsjednik Narodne skupštine RS Nenad Stevandić, koji je ustvrdio da je mnogo puta dokazano da NATO bombardovanje OU izaziva karcinome i smrt ljudi.
Stevandić je rekao “da je dejstvo takvog uranijuma tema koja se na mnogo mjesta u EU i BiH pokušava držati sakrivenom, ali da je uloga Narodne skupštine i drugih institucija RS da je učini vidljivom i javnom”.
– Ono što na ovom skupu napišu eminentni stručnjaci može da bude dio svjetskog procesa i potpuno je svejedno da li bi se u vezi s tim sudilo u SAD, Italiji, Srbiji, RS ili BiH. Potpuno smo sigurni u dokazni materijal na ovom planu – rekao je Stevandić.
A šta su stručnjaci napisali još se ne zna.
Nekoliko mjeseci kasnije Stevandić se u Banjaluci sastao sa italijanskim advokatom Anđelom Tartaljom i dogovorio da se organizuje prikljupljanje medicinske dokumentacije radi dokazivanja oboljenja od malignih bolesti kod građana RS uzrokovanih NATO bombardovanjem OU.
Stevandić nije odgovorio na osnovu čega je ustvrdio da je mnogo puta dokazano da je bombardovanje uzrokovalo karcinome i smrt ljudi, te takođe, i dokle se se došlo s realizacijom zaključaka skupa.
Godina prođe, odluke nema
Iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS stigao je odgovor:
– Kao što je naglašeno na sastanku koji pominjete, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS je spremno da pruži podršku u budućim aktivnostima dokumentovanja posljedica NATO bombardovanja OU na zdravlje ljudi. Takođe, između ostalog, tada je na sastanku naglašeno da se taj proces, koji podrazumijeva prikupljanje medicinske dokumentacije mora povjeriti nekoj od zdravstvenih ustanova, obzirom na nadležnosti i odgovornost unutar zdravstvenog sistema, što će u narednom period biti preciznije definisano – navela je Jelena Vujić, rukovodilac Odjeljenja za odnose s javnošću.
Evo prošlo je skoro godinu od tog sastanka. A tek će se definisati zadaci.
Zapravo, prošle su decenije, a brojevi oboljelih, živih, umrlih odavno je loptica u zakulisnim igricama za dnevno političke svrhe, piše Interview.
Zbog toga se istina i ne vidi. Ili je nekome u interesu da se zapravo i ne vidi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu