Na samom početku se čula kompozicija Emocije, prvonagrađenu na Republičkom takmičenju muzičkog stvaralaštva Djeca kompozitori u izvođenju Đorđa Ilića, Andrijinog druga iz razreda. Koncert je završen Opelom u fis-molu Stevana Mokranjca, koje je otpjevao hor učenika srednje škole sa solistom đakonom Nikolajem Vukovićem.
Prepuna emocija svoje utiske nakon završenog koncerta sumirala je Andrijina mama, Suzana Stanković Čikić.
– Djeca su svirala sjajno. Ja ove mlade ljude znam iz škole, preponosna sam što je moj sin Andrija bio njihov prijatelj. Hor je bio veličanstven i svi koji su bili prisutni mogli su da osjete nešto lijepo i dobro u vazduhu. Bilo je tu raznih emocija, ali ovi mladi ljudi su fantastično svirali.
Fotografija nasmijanog Andrije iznad bine posmatrala je sve prisutne, ali i kako su mnogi rekli, bodrila mlade muzičke talente koji su se te večeri okupili da mu odaju počast.
– Andriju sam mogla da zamislim na ovoj sceni sa njima. On je sa deset ili jedanaest godina prvi put svirao u ovoj istoj sali. Bio je izuzetno druželjubio i energično dijete, sa puno emocija, mnogo interesovanja. Povremeno sam gledala u njegovu fotografiju na ekranu iznad bine i djelovao mi je kao da je ponosan na svoje prijatelje. Ta fotografija je sigurno, ja vjerujem, hrabrila sve ove ljude koji su bili večeras i nastupali za njega. Mene hrabri sigurno. Dobila sam stotine pisama sa raznih strana svijeta u kojima piše da im je Andrija inspiracija… Pisma stižu i od odraslih i od djece i kažu mi da ih Andrija inspiriše da se trude i da naprave neke dobre stvari u životu. Andriji su stizala pisma na grobu od mladih ljudi iz drugih država, tako da ja vjerujem da ih inspiriše i podržava, a ja sam tu da budem tandem sa njim – rekla je ona.
Suzana je otkrila da je ponosna jer tri muzičke nagrade nose ime njenog sina, ali i da bi voljela da se to desilo za njegovog života.
– Tri nagrade nose Andrijino ime, beskrajno sam ponosna i beskrajno tužna. Nadala sam se da će ovakve stvari doći mnogo kasnije kada bude dotakao svoju plavu zvijezdu i ostvario svoje snove, ali sam ponosna na ono što je ostvario sa svojih četrnaest godina. On je živio muziku, živio je umjetnost, on je volei fotografiju. Tri nagrade nose njegovo ime, preponosna sam – kaže Suzana.
“Komuniciram s njim”
Iako te večeri posebno emotivna i ganuta gestom Andrijinih prijatelja i drugara, Suzana je sa svima razgovarala i za svakoga je imala lijepu reč. Ipak, bol ne može tek tako da se sakrije, ali se ona bori kako bi bila primjer svom sinu.
– Svi me pitaju kako uspijevam, ali odgovor je iz ljubavi prema Andriji, to je moj jedini odgovor. Ljubav prema svom sinu i želja da sačuvam ono što je on stvorio sa samo četrnaest godina i iz želje da podržim to što on inspiriše druge, kao što sam njega podržavala dok je bio živ. Na razne načine komuniciram sa njim. Prizovem sjećanja, pogledam njegove fotografije. Nosim ga u srcu – kaže Suzana.
Suzana je otkrila da često ode do škole u kojoj je njen sin ubijen, jer tamo nisu ostala samo ona ružna sjećanja i bol.
– Prolazim pored škole, ali je bolno. Jako bolno. Prođem da vidim njegovu fotografiju, sve fotografije. Pokušavam da prizovem sjećanja kada je sa osmijehom izlazio iz te škole. Prošlo je šest mjeseci, ali to je sve teško prihvatiti… Previše teško – priča Andrijina mama.
Zločin koji je potresao cijelu zemlju, region i svijet počinio je neko kome je očigledno bilo sve dopušteno. Suzana kaže da roditelji moraju više da usmjeravaju svoju djecu kako ona ne bi otišla pogrešnim putem, piše Blic.
– Moramo se posvetiti djeci, nije sve stvar vremena, nego i stvar kvaliteta, stvar požrtvovanosti. Moramo djecu slušati, pratiti. Moramo ih podržati u mnogim lijepim stvarima. Pokazati im šta sve u ovom svijetu ima lijepo. Moramo biti tu za njihove probleme i vidjeti ih – zaključila je Suzana.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu