Porodica Stanišić prepoznala je muke i bol koji nosi i otvorila mu vrata svog turističkog kompleksa, te pružila priliku da radi u njemu.
– Moj je život vrlo težak bio, ali zahvaljujući građanima Semberije, crkvi Svetog Georgija u Bijeljini, Petropavlovskom hramu, uz molitvu, mnogo mi je pomoglo, jer nisam imao vaspitanje, ali kroz život sam se sam borio i takav ću uvijek da ostanem, da se borim – kaže Dejan.
Zbog velikih pritisaka koji je trpio jednom je pokušao da okonča svoj život, ne mogavši da trpi teret teškog života. Danas, novi sjaj u njegovim očima govori da su loši dani iza njega.
– Sada osjećam veću radost u svom srcu. Kad dođem s posla znam da svoju platu zaradim i da od svoje plate živim, jer do sada sam živio od socijalne pomoći i ljudi koji su mi mnogo pružali. I moram da pomenem pokojnog gradonačelnika Miću Mićića koji mi je ispunio želju i dao topli dom – priča Dejan za BN TV.
Govoreći o radu u Etno – selu, Dejan kaže da mu je svaki savjet zlata vrijedan.
– Što se tiče kolega, stvarno sam sa svima okej i mogu da kažem koleginica koja mi mnogo pruža savjeta i ljubav kao da sam njeno dijete, to je koleginica Mikica sa recepcije. Uvijek mi kaže “sine tako uradi da bude bolje, nemoj da pogriješiš”, zahvaljujući njoj mnogo mi lakše bude”.
Sada, kada ima krov nad glavom i posao, ima samo jednu želju.
– Želim da nađem djevojku za ozbiljnu vezu ili brak jer samoća čovjeka ubija, ali opet bolje biti sam nego svakog izabrati.
“Tukli su ga i zlostavljali”
U razgovoru za portal Bijeljina Danas Dejo je ranije govorio o svom teškom odrastanju. Ispričao je kako su ga kao bebu pronašli ostavljenog u Gradskom parku, a poslije ga je ta ista porodica zlostavljala i tjerala da prosi.
– Ispod 50 maraka dnevno ako zaradim na ulici, nisam smio ući u kuću, morao sam spavati napolju – ispričao je Dejan.
Dejan ne zna ko su mu pravi roditelji. Kako je rekao, više i ne želi da zna.
– Kad me nisu do sad potražili, ni sada mi ne trebaju kada sam svoj čovjek. I da se pojave , ja ne bih imao srca da im priđem, samo bih okrenuo glavu i rekao – ja te ne znam, iako mi je uvijek nedostajalo da osjetim tu ljubav porodice – iskren je Dejan.
Sa godinu i po dana je usvojen, nakon što su ga pronašli ostavljenog u parku u kartonskoj kutiji.
Porodica u kojoj je odrastao bila je sve, samo ne ono što treba da bude.
– Tukli su me i zlostavljali. Očuh mi je dva puta stavljao pištolj u usta. Imali su pored mene još dvoje djece. Ja sam im svima prao veš, čistio po kući, izdražavao ih. Ispod 50 maraka dnevno ako zaradim na ulici, nisam smio ući u kuću. Ako ne donesem dovoljno novca, moram spavati negdje u gradu – ispričao nam je Dejan.
Kada je žena koja ga je usvojila umrla 2009. godine, ostao je prepušten ulici. Tada su nastupili dodatni problemi.
– Imao sam 17 godina, spavao sam u parku i na autobuskoj stanici, u napuštenim kućama. Živio sam u kući u kojoj nije bilo ni vrata ni prozora. I tu su dolazili neki da me tuku i maltretiraju. Bila je u to vrijeme priča o meni u medijima – prisjeća se Dejan.
To je bio baš težak dio njegovog života, kada je pokušao i da izvši samoubistvo.
“Skinuli su me s vješala”
– Ja sam tad pokušao da se ubijem. Skinuli su me sa vješala bukvalno. Nisam mogao više podnijeti takav život. Nakon toga sam upućen na liječenje u Banjaluku na psihijatriju gdje sam proveo 14 dana. Moj je život stvarno bio težak – iskren je Dejan i dodaje da je bio smješten u pravu hraniteljsku porodicu koja je zdrava, njegov bi život danas izgledao potpuno drugačije.
– Ja sam mnogo šta u životu želio. Želio sam i srednju školu da završim, da imam porodicu, krov nad glavom – kaže.
Dejo je ipak riješio stambeno pitanje. Stan je dobio u okviru stambenog zbrinjavanja ljudi u stanju socijalne potrebe. Tokom razgovora je mnogo puta iskazao zahvalnost zbog toga bivšem gradonačelniku Mići Mićiću. Koliko je taj trenutak bio važan u njegovom životu, pokazuje i uramljena slika, pokojnog gradonačelnika koji mu uručuje ključeve stana.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu