Izložba “Bata u 90 slika” posvećena Velimiru Bati Živojinoviću bila je povod za posjetu Koraćici, rodnom mjestu legendarnog jugoslovenskog i srpskog glumca. U omiljenoj vikendici, ovaj popularni umjetnik je provodio svaki slobodni trenutak, ali i svoje posljednje dane života.
Sin Miljko Živojinović je ekipu dočekao domaćinski, baš onako kako je i njegov otac uvijek dočekivao predstavnike sedme sile. Prijateljskom razgovoru pridružio se i nekadašnji direktor Jugoslovenske kinoteke Radoslav Zelenović, koji je komšija ali i jedan od najbliskijih prijatelja porodice Živojinović. I dok smo neobavezno ćaskali i evocirali uspomene na jednog od najpopularnijih domaćih glumaca, imali smo priliku i da zavirimo u dnevnu sobu u kojoj su Bata i supruga Lula dočekivali mnoge poznate umetnike, kako strane, tako i domaće. Na zidovima, zanimljive Batine fotografije iz filmova ali i brojne karikature. Tik uz kamin primijetili smo i tri statue i to Karađorđa, Tita i Slobodana Miloševića.
Ovom izložbom se obilježava se 90 godina od rođenja popularnog umjetnika, a uskoro će biti objavljena i monografija u tri toma o legendarnom glumcu.
– Bata je rođen 5. juna 1933. i od prošle godine je počelo obilježavanje 90 godina od njegovog rođenja. Izabrali smo ovih 90 koji su sad na izložbi, i ja sam namjerno želio da se malo povučem po strani, jer sam subjektivan u odnosu na svog oca. Iako mi u Koraćici imamo bar tri hiljade fotografija, koje je majka Julijana Lula vrlo brižljivo, disciplinovano i pedantno skupljala tokom cjelokupne njegove karijere (preko 60 godina), za neke nisam ni znao da postoje – započinje priču MIljko Živojinović.
U okviru izložbe možemo vidjeti i Elizabet Tejlor i Ričarda Bartona kako dolaze na Niški festival, ali i njemačkog glumca Hardija Krigera.
Lula kao buldožer porodice
Dobro je poznato, a i Bata je to uvijek isticao, da je Julijana Lula Živojinović bila stub njihove porodice.
– Ona je bila suština naše familije. Već sa 18 godina, kada se udala za Batu, tačno je znala šta očekuje od života. Sa 19 godina je mene rodila, a tri godine kasnije i moju sestru Jelenu. Cijeli njen život bio je posvećen mužu, u to vrijeme anonimnom glumcu, koji je statirao u pozorištu na Crvenom krstu. Čak nije ni bio glumac koji igra glavne uloge. I jednostavno, ona je bila neki motor, što sam ja naravno kasnije vidio i po sebi i po sestri, koja je sve nas gurala. Možda je bolje rečeno kao neki buldožer, koji je išao iza nas i koji nas je gurao. Ona je znala u svakom trenutku kad imamo i koji predmet, pismeni zadatak, kakve su nam ocjene, kad se usmeno odgovaralo. A isto tako je znala i Batine rasporede za snimanje filmova, kaže Miljko dok pozira ispred stare kuće u kojoj je rođen Bata i prisjeća se koliko je hrabrosti imao:
– U ta neka teška vremena kada su se ljudi borili za koricu hljeba i kada je Bata uspio da dobije angažman u tada najvažnijem pozorištu, Beogradskom dramskom pozorištu. Bata je poslije 5-6 godina, počeo da snima sa Veljkom Bulajićem “Vlak bez voznog reda”, pa je odlučio da u pozorištu da otkaz. I to je nešto što je nevjerovatno, da se neko u tom trenutku odrekne sigurne egzistencije. On je tek kasnije, došao na ideju da osnuje Udruženje filmskih glumaca Jugoslavije. Na osnovu tog statusa su glumci kasnije bili obezbijeđeni socijalno do kraja života i imali socijalnu i zdravstvenu zaštitu. Ali, sam siguran da on to nikada ne bi smio da uradi da nije imao pored sebe jednu takvu snažnu ženu lavicu. Jer ona, koliko god da je bila sa nama stroga i analizirala naše obaveze, takva je bila i sa njim. Samo što nije mogao da bude isti metod, jer Bata je bio Bata. Znači, on kad se pojavi, kad uđe u prostoriju, da li je to u pitanju kuća, soba, kafana, filmska scena ili bilo koji drugi prostor, osjećala se ta njegova aura, njegova energija, ali Lula je bila mudra žena.
Prisjeća se Miljko i braka roditelja.
– Kao i svaki brak, to je tražilo puno kompromisa. Jednostavno, shvativši svoju poziciju u životu, znala je da ako hoće da ostvari neke svoje porodične ciljeve, ako hoće da Bata ostvari svoju karijeru, ona je morala da pristane na određene ustupke. Lula nikada, nijedne sekunde, u okviru svih tih obaveza koje je preuzela na sebe, nije davala status nekog menadžera. Ona je tačno znala koje je njeno mjesto – jaka žena u sjenci Bate, kojoj je on ukazivao ogromno poštovanje. Tako da je to bio spoj o kome možemo da razmišljamo i crpimo neka iskustva za svoje brakove, za svoje živote i da pokušamo da prenesemo i svojoj djeci.
Na pitanje da li je majka bila strožija od oca, kaže:
– Svakako da je majka bila strožija, tu nema govora, ali ona nije bila stroga u nastupu. Ona je bila stroga u davanju obaveza i provjeri poštovanja istih, da li su one izvršene. Naravno, u to vrijeme su radile varjače i razni sistemi vaspitanja. Pošto je bila vrlo temperamentna, ona je bila i jako vesela i pozitivna osoba. Ona i Bata su divno pjevali. To je bila neka osnovna karakteristika nekog njihovog zajedničkog života. Gdje god da su se pojavil,na slavama, na rođendanima, na proslavama, u bilo kojoj kafani, oni su odmah počeli da pjevaju. Lula je pjevala prvi glas, Bata je pjevao tercu i imali su svoj čitav repertoar i zato su, pored ostalog, bili rado viđeni gosti. Sestra i ja smo naslijedili od njih taj sluh za muziku. Naravno, moja sestra je pjevala bolje od mene, tako da smo ja i majka pjevali prvi glas, a Bata i Jelena tercu. Sjećam se da smo mi pjevali i uživali, uvijek putujući zajedno kolima na more. Oni su nam davali svoj repertoar i to su nezaboravne scene, nezaboravni trenuci. Ustvari, nama je taj put ka moru bio podjednako važan kao i samo more. Dok smo putovali, pričali smo o svemu onome što nismo imali ni vremena ni prilike ranije – prisjeća se Živojinović.
Bata je bio mangup
Miljko ističe da je njegova majka bila prva prava Beograđanka rokenrola.
– Prije nego što se udala, ona je igrala košarku. Bila je svjesna svoje ljepote. Međutim, Bata je mangup, u najboljem smislu te riječi sa Crvenog krsta, koji je samo rekao: “Ova mala je moja.” On je nju izabrao a ona je tu ljubav prihvatila. Napravila od njega to što jeste, jer ja sam 100 odsto siguran da on ne bi bio ni upola toliko uspješan da mu ona nije dala taj jedan fini glanc.
Živojinović naglašava da se u njihovoj porodici znao red.
– Oni su nam govorili koji su naši porodični problemi u smislu materijalnog stanja. Tačno smo kao djeca znali koliko para imamo. On pita šta nam treba – ja hoću neke patike i farmerke, Jelena hoće nešto drugo. Onda Bata kaže da imamo toliko para i da se ne može sve. Bata kao ekstrovertan čovjek je sve dijelio sa nama, čak i dijelove iz scenarija. Recimo, on čita po nekoliko scenarija u isto vrijeme, onda dođe vrijeme ručka i onda on poče da prepričava ono što je njemu interesantno.
Miljko, kao veliki ljubitelj filmova, kaže da nikada nije imao čast da dijeli isti kadar sa ocem.
– Nisam imao tu ambiciju, ali sam u nekoliko filmova “lupao klapu”. To mi je bio neki studentski honorar. Tada sam vidio da mene film ne interesuje jer je jako teška profesija.
Osam godina je kako nas je napustio omiljeni glumac svih generacija. Na pitanje da li Bata ima profesionalne nasljednike, Miljko kaže:
– Moja vizija u vezi naših glumaca je da su ljudi iz Srbije daleko superiorni u odnosu na sve druge države oko nas u regionu u pogledu glumaca. Mislim da ne treba da brinemo za svoju glumačku budućnost, ali mislim i da je pogrešno da mi tražimo sad neke kopije tih naših velikana, kao što su bili Bata, Milena, Ljubiša, Paja.., piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu