U svojom objavama, Žarka ističu kao velikog glumca, ali i prijatelja, koji je umio da sasluša, ali i da i da ih malim, ali značajnim i posebnim znacima pažnje obraduje.
Posebno topla priča je i ona, koju je svojevremeno ispričala glumica Merima Isaković za domaće medije – priča o dušama koje su se srele i volelje, ali ne u ljubavnom smislu, nego onom iskonskom i kako je rekla, potpuno čistom.
Smrt Žarka Lauševića potresla je Srbiju i region.
– Tupčo. Moj divan prijatelj, pa i više: duša koja čedno dodiruje najtananiji dio bića u meni. Bili smo kao porodica, iako krvlju nismo vezani. Za mene Tupčo. Za sav ostali svijet Žarko Laušević. Isti daroviti rukopis, gdje je najsnažnija priča rečena tišinom i razmenom iskrenosti dodirujući tako istinite dubine publike. Naše scene u „Staklenoj menažeriji“ su zapamćene i voljene do dana današnjih. Premijera je bila u Beogradskom dramskom pozorištu na Crvenom krstu. Koliko mi je poznato, ovo je bila prva predstava u istoriji srpskog pozorišta koja se igrala dva puta dnevno: i matine i uveče, kao da je film u bioskopu. Publika nas je doživljavala kao dvije osobe spojene u jedno isto biće. Mnoge kolege takođe. Neki drugi ljudi su počeli da nas pogrešno doživljavaju kao ljubavnike. Tupčo i ja nikada nismo bili ljubavnici. Naš unutarnji dodir ne pripada toj priči. Naš odnos je bio susretanje dvije duše, mnogo delikatniji i dragocjeniji. Nikad ukaljan. Imali smo mnogo prilika da postanemo ljubavnici da smo to htjeli, tokom beogradskih predstava, i domaćih i međunarodnih turneja, ali nismo. Ne zato što nismo mogli, već zato što to nije priroda našeg odnosa.
Ovo je biografija Žarka Lauševića, život mu je obilježilo suđenje za ubistvo.
– Moj Vladica je razumio. Moj muž Vladica koji je bio i ostao moj čovjek, moj romantični muškarac koga sam najviše voljela. I sada kada ga više nema. Vladica je znao da je priroda odnosa Tupča i Tupča bespolna. Dan poslije kobne noći, kada se desila tragedija u kojoj je Žarko Laušević pucnjem nehotice ugasio živote dva mladića u Podgorici, Vladica mi je to javio. Došao je u pozorište. „Lepi“, tako me je zvao, „desilo se nešto strašno. Jesi li čula?“ Odvezao me je odmah na aerodrom i odletjela sam za Podgoricu, pa u zatvor u Spužu. Tupčo je doveden u sobu sa dugačkim stolom za kojim sjedimo njegov drug Ljuba Dapčević i ja okruženi tmurnim stražarima.
– „Žarko Laušević“, rekoše pri otvaranju vrata. Tupčo sjede, drhteći i lomeći prste ruku u beznađu. Oči su mu bile krvave jer su se, prilikom tog nesretnog napada mladića na njega sočiva naglo usjekla u oba oka. Cvokotao je gledajući u mene. Vjerovatno me nije ni mogao jasno vidjeti jer je nosio dioptriju sočiva -6. Čuo je moj glas: „Moj Tupčo, to sam ja.“ Ponavljao je: „Znam, znam, Tupčo, ja sam, ja sam… ja sam možda ubio… Ja sam možda ubio… Dva mladića su ranjena, možda sam ih ubio…“
– Vratila sam se u Beograd u suzama. Ispričala sam Vladici kako sam vidjela Tupča slomljenog, shrvanog bolom i strahom. Strahom ne šta će biti sa njim, već strahom da je možda usmrtio dva mladića. Tada se još nije znalo. Javljeno je da su u bolnici u kritičnom stanju. Poslije sam i sa mojim malenim sinom Midom posjetila Tupča u Spužu. U tom trenutku Žarko je imao podršku svoje napaćene porodice, i skoro da nije imao drugih prijatelja. Samo Ljuba Dapčević, koga nisam poznavala, i ja. Prešao je potom u požarevački zatvor. Vladica me je posavjetovao šta može biti od pomoći nekome ko je u zatvoru, pa sam nabavljala vunene potkošulje i vojničke termalne gaće dugih nogavica iz Londona i nosila ih Tupču.
– Sjećam se da je te zimske večeri izašao u laganoj zatvorskoj uniformi…
Podsjetimo, Žarko Laušević rođen je 19. januara 1960. na Cetinju, a glumu je diplomirao na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu.
Završio je glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu 1982. godine, kada postaje i član Jugoslavenskog dramskog kazališta. Na filmu je debitovao 1982. godine, ulogom u filmu “Progon”. Takođe, ostvario je značajne uloge u filmovima “Savamala” i “Direktan prenos”.
Vrlo brzo je dobio jednu od glavnih uloga u TV seriji “Sivi dom” (1984), koja mu je donijela veliku popularnost.
Nakon toga, igrao je uloge u više od dvadeset filmova i televizijskih serija, među kojima su: “Šmeker” (1985), “Svečana obaveza” (TV) (1986), “Dogodilo se na današnji dan” (1987), “Oficir s ružom” (1987), “Braća po materi” (1988), “Boj na Kosovu” (1989), “Original falsifikata” (1991), “Bolje od bekstva” (1993), “Kaži zašto me ostavi” (1993), “Nož” (1999), piše Blic.