Ovo potresno svjedočanstvo o tragediji jedne majke, u kome se ogleda stradanje čitavog naroda u Drugom svjetskom ratu, prodato je u rekordnom broju primjeraka.
Nada u bolje sutra za ovu doktorku nije nestajala čak ni kad je u razmaku od nekoliko dana saznala da je u blagoslovenom stanju, baš u trenucima kad su pale prve bombe. Saša Božović je završila Medicinski fakultet 1937. godine u Beogradu.
Poslije bombardovanja Beograda, 6. aprila 1941. godine, kao trudnica sa suprugom dr Borislavom Božovićem odlazi u Podgoricu, njegovo rodno mjesto.
Borislav Božović je bio jedan od glavnih organizatora ustanka u Crnoj Gori.
Nakon njegovog odlaska u partizane, jula 1941, Sašu hapse Italijani i odvode u logor u albanski grad Kavaju. U logoru je već zašla u osmi mjesec trudnoće, a tamo je preživljavala pravi pakao. Na njene riječi napisane u potresnoj ispovijesti rijetko ko bi ostao ravnodušan.
– Kavez mali. Ako sjednem, udara glava gore pa se zgrčim ako legnem, kratak, pa se opet moram zgrčiti. To užasno zamara. Ne mogu da zaspim. Čas sjednim, čas legnem. Noć smjenjuje dan, a dan noć. Vrijeme prolazi ni u čemu. Zurim u prazno. Često je i glava prazna, bez misli, pokreta. Letve na kojima ležim počinju da se usijecaju u tijelo. Ukucane su u razmaku a ivice oštre. Premećem se. Okrećem. Otvaraju se ranice. Boli. Ne mogu mjesto da nađem. Da mi je ona buvljiva samica u “Kući Rogošića”. Bar bih šetala, stajala. Gledam Radulovićku. Spava. I djeca spavaju. Razmišljam. Mršavi su, pa valjda i ne naležu dobro na neravne letve. A ja? Osmi mjesec trudnoće! Brojim letve. Brojim čvorove na letvama – odlomak je njenog romana.
U knjizi je njena muka opisana do detalja, počev od toga kako je koru suvog hljeba žvakala da bi za bebu imala mlijeka, do toga da je toplinom svog tijela sušila pelene za malenu Dolores.
Kasnije, Saša je pred porođaj prebačena u bolnicu u Tirani, gdje je u novembru 1941. dobila kćerku, nazvavši je Dolores, po španskoj revolucionarki Dolores Ibaruri, “La Pasionariji”. U Tirani se pročulo, da je neka doktorka u zatvoru rodila dijete, a njen pakao ni tu nije stao.
Krajem 1941. godine, zajedno sa kćerkicom bila je razmijenjena sa italijanskim oficirima koje su zarobili partizani. Na oslobođenoj teritoriji Crne Gore kao doktorka je formirala prve seoske partizanske bolnice u Crnoj Gori. Nastavila je da radi kao ljekar, a često je dolazila u problem. Dati šolju mlijeka svom djetetu koje plače gladno, ili ranjeniku koji danima ništa nije okusio.
Ova heroina spasavala je ranjene borce od smrti, a jedina osoba koju nije uspjela da spasi je – njena Dolores.
Njena kćerka je umrla 7. marta 1943. godine, tokom Bitke na Neretvi, kada je imala samo godinu i po dana.
Djevojčica je umrla od posljedica smrzavanja, iscrpljenosti i gladi.
Saša Božović je septembra 1943. godine jedina preživjela četničku zasjedu vozeći se kamionom putem od Pljevalja ka Prijepolju ispred sela Jabuka, kada su poginuli Boško Buha i Bogdan Radan, politički komesar.
Majčin bol, očajanje i osjećaj praznine smjenjivali su se, ali je prevladala čudesna vitalnost saznanjem da se mora ići dalje i da ima ljudi kojima se mora pomoći. Nastavila je život, osnovala porodicu, a umrla je 1995. godine u Beogradu.
Saša Božović je negde pred kraj života, vraćajući se još jednom svojoj “Dolores”, poručila:
“Ovu knjigu nisam namenila istoričarima. Ova knjiga je namenjena samo onom običnom, poštenom, plemenitom i osećajnom čitaocu”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu