Zgrada je uništena do temelja, rusko oružje napravilo je rupu posred iste, tačno gdje je njegov stan koji se nalazio na trećem spratu. Igor nam kaže da ne planira ikada da se vrati ovdje, pokazujući nam rukom iza njega na ruševine. Ženi sa dječakom i djevojčicom smo prošli kako bi nam ispričala strahote koji je ovaj gradić nadomak Kijeva iskusio, ali nije htjela da govori rekavši da “mentalno nije spremna za to”.
Ovo je samo djelić priča iz periferije prestonice Ukrajine, gradića Irpinja i Gostomela izmađu kojih se nalazi Buča, koji su se od početka ruske invazije našli na žestokom udaru. Ovdje su se vodile borbe i iz vazduha i na zemlji. Prvi cilj ruskih snaga bio je zauzimanje aerodroma u Gostomelu, kako bi tu smestili svoje naoružanje, tehniku i ljudstvo i potom krenuli u pohod na Kijev. Ukrajinska vojska pružila im je otpor i nakon mjesec dana ruske snage povukle su se sa sjevera zemlje. Iako je prošlo više od šest mjeseci od početka ruske agresije, patnja ljudi, razarenja, miris gareži i dalje su tu.
Podsjetnik na rat
Pred ulazak u Irpinj koji se nalazi na 26 kilometara od Kijeva, dočekala nas je kolona vozila dugačka nekoliko kilometara, koja je stvorena zbog kontrolnog punkta koji se nalazi na svakom izlazu iz prestonice. Odmah potom i na ulazu prizor razrušenog mosta preko istoimene reke Irpinj, preko kojeg su rijeke ljudi bježale, čak i nakon što je oštećen. Fotografije s početka marta obišle su svet, ljudi sa prelazili improvizovani most sa djecom, ljubimcima, prenosili su stare i iznemogle ljude u invalidskim kolicima, dok je zimsko i mračno vrijeme doprinosilo sumornom utisku ratnih strahota.
Kombi koji je pao nakon što je most pogođen je i dalje tu, kao podsjetnik šta se dešavalo u ovom delu Ukrajine. Okolne kuće i objekti su se takođe našle na nišanu. Ljudi koji su se evakuisali kombijem izašli su iz njega pre nego što je pao u ponor. Oko njega je napravljen memorijal gdje mogu da se napišu poruke Ukrajincima i samoj zemlji, pored ukrajinske zastave, drvenih krstova za one koji su izgubili život tokom invazije i slike koja je posvećena predsjedniku Volodimiru Zelenskom.
– Ljudi su zahvalni Zelenskom koji je dao otpor ovom zlu, podigao je moral ovog naroda i cijenimo što nije pobegao iz zemlje kada je počela invazija – kaže nam naš vozač Oleg koji živi kod mosta kada smo ga pitali šta predstavlja slika i natpis pored nje.
Cvijeće nade
Kada se pređe most preko Irpinjske reke, nalazi se neka vrsta umjetničke instalacije uništenih vozila tokom evakuacije. Sva su naslagana na gomili, neka potpuno uništena, neka djelimično spaljena, dok su neka sa rupama od metaka.
Nedavno je pokrenuta inicijativa nazvana “Cveće nade”, gdje su umetnici uništena vozila pretvorili u potresna umjetnička dela. Volonteri su nacrtali suncokrete na vozila, nacionalni simbol Ukrajine, u nastojanju da prikupe sredstva za obnovu grada. Na jednom automobilu stoji natpis “smrt morodorima”.
Prema podacima vlasti, za vrijeme ruske okupacije više od 100 zgrada je uništeno u Irpinju, dok je 290 ljudi izgubilo živote.
U gradu se mogu vidjeti džakovi sa peskom, barikade, a kako nam kažu stanovnici, tokom okupacije nekada nisu znali na ulici ko je prijatelj, a ko neprijatelj. Neki ljudi se nisu vratili u svoje domove, neki jesu što daje dojam koliko-toliko normalnog života.
Pakao Gostomela
Aerodrom “Antonov”, poznat i kao aerodrom Gostomel, nalazi se severozapadno od Kijeva i bio je međunarodna vazdušna luka za teretne avione i postrojenje za testiranje. Tokom ruske invazije aerodrom je postao mjesto intenzivne bitke. Ruske snage privremeno držale strateški važan aerodrom, koji je tokom tog perioda pretrpio veliku štetu na objektima i avionima.
U granatiranju je uništen i najveća letjelica na svetu, teretni avion Antonov An-225 Mrija (“San”), koji se često koristio u humanitarne svrhe.
– Kada je počela invazija bio sam u svojoj kući u Kijevu, sa ženom, sinom i ćerkom koja je imala samo tri nedelje. Shvatio sam prvog dana da moramo odemo iz Kijeva, mislio sam da će gađati centar gde je predsednikova administracija, parlament i da će meta biti mostovi. Jedan od puteva, koji je bio prilično prazan, bio je blizu aerodroma u Gostomelu. Jedan od helikoptera je stajao iznad mojih kola dok smo se vozili i u jednom momentu počeo da puca na aerodrom. Drugi je letio okolo. Dao sam gas, sreća da nam se ništa nije desilo – kaže nam Konstantin (37), kog smo zatekli između zgrada u gradu gde je sa svojom organizacijom delio hranu lokalnim žiteljima.
On je deo rata proveo blizu Gostomela, pošto mu roditelji žive 20 kilometara dalje. Traume onoga što su preživjeli ostavile su posledice na njegovog sina.
– Moj sin nije išao u toalet više od jednog dana, i dalje se plaši kada čuje zvuk helikoptera. Moji roditelji su bili pod ruskom okupacijom više od 40 dana. Imali su vodu, mogli su da kuvaju, jedan od komšija je imao agregator, imali su nešto hrane, nisu imali telefone… Vidjeli su vojnike prvih dana koji su nosili odeću koja im nije odgovarala, videlo se da nije njihova, da su uzeli od stanovnika – priča nam on.
Tatjani Koliandrestskoj (42) je kuća potpuno uništena, ali je za razliku od svojih komšija pobjegla na vrijeme, odmah nakon što su počeli napadi izjutra 24. februara.
– Probudili smo se usred noći od zvuka eksplozije, digli iz kreveta i videli svetlost. Pogledala sam kamere sa kuće koje snimaju okolinu, videla sam avione lovce koji su u niskom letu, a onda i desantne jedinice, padobrance. Sa drugog sprata sam se sa detetom spustila na prvi i tada smo osetili da je nešto puklo u blizini. Dijete sam izvukla iz kuće u dvorište, potrčali smo do automobila i njime otišli do obližnje šume – kaže nam ona.
Prema njenom svjedočanstvu, u šumi su tog istog jutra već bili ruski tenkovi, koji su ih pustili da prođu i tako su izbegli sudbinu koja je čekala njene komšije.
– Pustili su nas da prođemo, nisu nas pokrali, bilo im je potpuno jasno da nemamo ništa u kolima, jer smo samo izletjeli iz kuće. Bili smo u pidžamama, ponijeli smo samo ćebe. Susjedi su nas posle zvali da nas pitaju kako smo pobjegli, ali je nakon našeg bijega put već bio zatvoren. Da sam ostala da skupljam stvari kao moji oni, pa da onda bežim, mislim da nas ne bi pustili – rekla je Tatjana koja je sa svojim dečakom pobegla u pravcu Žitomira.
Ceo dan su putovali do Černovaca, koji se nalazi na zapadu zemlje, blizu rumunske i moldavske granice. Kako nam kaže, jedan njen komšija je ubijen kad je hteo da obavesti ruske snage da želi da evakuiše svoju porodicu.
– Dvije nedjelje moj dečak od 12 godina je imao noćne more, držala sam ga koliko je jecao da bi se smirio. Mislili smo da neće početi rat, jedino mi je moja majka govorila da uzmem dete i da bežim. Svi smo mislili da će ako počne rat, biti na istoku Ukrajine – ispričala nam je Tatjana dok je stajala na staklićima, krhotinama i gelerima ispred svoje nekada lepe kuće, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu