Đorđe Balašević je preminuo na Infektivnoj klinici Kliničkog centra Vojvodine u Novom Sadu od posljedica Kovida-19. Ljekari su tada preuzeli sve neophodne mjere liječenja, ali do poboljšanja nije dolazilo budući da mu se stanje dodatno pogoršalo usljed ranijih hroničnih zdravstvenih problema.
Panonski mornar, kako su ga mnogi nazivali, osvajao je brojna srca nežnim stihovima i neponovljivim notama, a njegov odlazak ostavio je ogromnu prazninu.
Supruga Olivera nije slutila da je kraj
Posljednje dane proveo je uz suprugu Oliveru koju je ludo volio cijeli život i posvetio joj neke od najljepših pjesama. Ona je jednom prilikom opisala njihov posljednji susret, te istakla da ništa nije ukazivalo na kraj.
– Obilazeći oko zgrade, naišla sam na jednu poznanicu i pitala sam je zna li otprilike gdje je njegova soba i gdje je njegov prozor. Rekla mi je da je u prizemlju i odvela me iza. Naravno da smo se vidjeli. Samo mi je pružio ruku i pozdravio me na identičan način, kao da ništa tu nema fatalno. Da nema rastanka. I tako je to naša priča s prozorom. Smatram da je zauvijek ostavio jedan prozor preko kojeg komuniciramo i danas. Ja sam mu mahala i pokazivala da bude jak i čvrst. Pozivala ga, kao što je on mene zvao da izađem iz studenskog doma. Za njega bi to sigurno bila neka nova pjesma kojom bi rasplakao prvo mene, pa onda i generacije i generacije – ispričala je svojevremeno Olivera tokom gostovanja u jednoj televizijskoj emisiji.
Balašević porodici ostavio oproštajno pismo
Panonski mornar je ostavio oproštajno pismo svojoj porodici, isto im je poslao putem mejla, a njegova kćerka Beba jednom prilikom otkrila je kako je ono izgledalo.
– To je naša stvar o kojoj smo izabrali da ne govorimo, ali mislim da je dobar trenutak da ispričam. Pošto je tata na život gledao s tako puno humora, gdje te u jednoj rečenici rasplače, a u drugoj te nasmije isto do suza, on je pretprošlog novembra, koga smo se svi strašno bojali zbog “Drvene pjesme” (“snio sam sanduk, crni, srebrom okovan, novembar, izmaglica i kvartet dragih lica, maleni čun nasred luke pokisle da me u večnost otisne…”), napisao jedno pismo, mejl, svima nama. Bez obzira na to što smo se viđali svaki dan, družili i čuli telefonom, mislim da je pretpostavljao da je ovo nešto bolje što treba da nam ostavi zapisano. I strašno me je nerviralo kad je to napisao, jer je zvučalo kao nešto šta bi svi mi trebalo da radimo kad on više ne bude tu. To nije bio spisak zahtjeva, jer on nije bio čovjek koji je bilo šta zahtijevao, to je nešto kao Kiplingova pjesma “Ako” – objasnila je Đoletova kćerka Beba, piše Blic.
– Nije pisano u stihu, ali je za mene sigurno jedna od najljepših stvari koje je ikad napisao i koja nikada neće biti objavljena, jer je to između njega i nas. On je u tom pismu, pored svih ostalih stvari na koje nas upućuje, rekao kako da se odnosimo prema njegovom autorstvu, prema onom što će nas dočekati kad izmile miševi iz boce, kad se pojave badavani da mudruju, a i prema ovome što se baš ovih dana dešava – plotun bljuvotina na porodicu. I na to nas je pripremio. Neću citirati nijednu njegovu rečenicu, ali i to je rekao. Mi samo sprovodimo ono što je želio čovjek koji je nama u životu ispunio sve želje, mi njemu sad ispunjavamo, kao što smo i dok je bio tu – rekla je ona jednom prilikom.
Đorđe Balašević će zauvijek biti upamćen po pjesmama koje se u svakoj prilici rado slušaju, a neki od najvećih hitova su “Ringišpil”, “Djevojka sa čardaš nogama”, “Svirajte mi jesen stiže dunjo moja”, “Ne lomite mi bagrenje”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu