U njoj je učestvovala i Tamara Stupkin, djevojka koja nije stigla prva na cilj, nije stigla ni druga ni treća. Nije pobijedila druge, ali je odnijela pobjedu nad sobom i zaslužila titulu heroja.
– Ćao, ja sam Tamara. Ne volim prepreke, neizvjesnost i napor i ne podnosim bol. Ipak, sve to sam morala da prihvatim prošlog oktobra, kada mi je dijagnostikovan Non Hočkinov limfom. Simpatičan naziv za rak – pojašnjenje, za one koji imaju sreću da ga ne znaju. Posljednju, 8. terapiju, primila sam u aprilu ove godine – započela je Tamara svoju priču za Fejsbuk stranicu Tribalion, prenosi Blic.
U nastavku objašnjava da je pre dijagnoze bila aktivna, u stalnom pokretu sa svojim psom Mini i da je povremeno trčala na Dunavskom keju i trenirala Krosfit, ali bolest joj je, kako kaže, nametnula neka nova pravila.
– I dalje ne volim prepreke, nezvjesnost i napor. I dalje ne podnosim bol. Nikada nisam trčala trku. Baš nikada nisam trčala trail trku i to sa preprekama. Prijavila sam se za Tribalion Čelendž jer sam željela da pokažem i limfomu i sebi ko je gazda. Mislim da je to na neki način bila moja mala proslava završetka terapija. Od kako sam saznala da bolujem od limfoma, imala sam osjećaj da se svijet oko mene kreće i živi istim tempom, a ja ostajem iza, zarobljena negdje između skenera, laboratorije i dnevne bolnice za hemioterapiju. Zato mi je valjda bilo bitno da budem tu, da se pokrenem, da preduzmem nešto, da dokažem da sam živa – piše ona.
Dodaje da je Tribalion težak, baš kao što je slušala o njemu i da joj je već prvi uspon zadao nevolje.
– Bilo mi je teško i na onom kamenju, na nekom četvrtom kilometru. Ali kada sam vidjela Dejana i Bojana, takozvane čistače, te fantastične momke, koji idu iza svih takmičara, tada mi je stvarno postalo teško. Nisam vidjela cilj, a shvatila sam da sam posljednja. Tu sam se potpuno slomila. Sve moje slabosti su pobijedile u tom trenutku. Uz njihovu nevjerovatnu pomoć i bodrenje, hodala sam korak po korak. Mislila sam da se uspon nikada neće završiti. U glavi mi je samo bilo to da moram doći do cilja i sebi pokazati da mogu, da smijem, da umijem. Mada, u tim trenucima, nisam bila sigurna da znam kako – piše u objavi.
Nogu pred nogu, metar po metar, kretali su se.
– Moj dečko je sve vrijeme bio sa mnom, bodrio me, govorio kako ću izdržati, milioniti put spomenuo da je u redu da mi je teško jer sam prije samo mjesec dana primila poslednju hemioterapiju. Sada ne mogu da se prisjetim svakog detalja. Sjećam se mirisa šume, sjećam se nekih nizbrdica, pamtim kako sam skoncetrisano pazila gdje stajem, sjećam se jednog puža golaća, sjećam se nekih pogleda sa vrha, koji oduzimaju dah. Ne znam tačno na kom kilometru i na kom kamenu sam pobijedila sebe. Da li je to bilo poslije nošenja balvana, prije nošenja guma, nekih burpija ili dok smo hodali kroz potok? Nisam više osjećala ni umor, ni bol, ni mokre noge. Iako nisam znala sta me gura kroz ovu stazu koja kao da nema kraja, odjednom sam znala gdje idem i bila sam sigurna da ću tamo i stići – svedoči devojka.
Neposredno prije cilja našle su se i dvije prepreke sa blatom, dodaje.
– Oooo radosti! Mislim da se nikada nisam toliko obradovala blatu, ali sada sam znala da me tu, baš blizu, čeka moja prva finišerka! Na samom cilju su me potpuno obuzele emocije. Tada sam valjda konačno shvatila šta sve mogu, samo kada se usudim i kada ne odustanem. Uspjela sam! Završila sam najtežu OCR trku u Srbiji. Stigla sam na cilj, tamo gdje su prethodno prošli neki od najhrabrijih i najspremnijih ljudi. Pretpostavljam da se svi oni osjećaju sjajno, a ja znam da sam za sebe osvojila samopouzdanje i ponos.
P.S. Pet minuta nakon završetka trke rekla sam sebi – nikad više! Sada kažem – Tribalion, vidimo se opet! – napisala je Tamara na kraju svoje priče i zahvalila se organizatorima avanture za svoju veliku pobjedu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu