Četvoro hrvatskih studenata evakuisano je iz Vuhana krajem januara i nalaze se u 14-dnevnom karantinu na jugu Francuske. Mnoge njihove kolege iz svih krajeva svijeta nisu imale toliko sreće i još žive u neizvjesnosti usred žarišta korona virusa, piše Jutarnji list.
Svi studenti koji su se posljednjih dana javili redakciji hrvatskog lista kao da su se zavjetovali na tišinu i bili su vrlo oprezni sa davanjem informacija. Kako vrijeme odmiče, panika u potpuno blokiranom gradu raste, a informacije dobijaju na kašičicu i kao da polako gube strpljenje, navodi Jutranji.
Izolovani
Indijka M. S., studentkinja kineskog jezika u Vuhanu, jedna je od 300-tinjak stranih studenata smještenih u dvije zgrade studentskog doma. Svako od njih posljednjih je desetak dana izolovan u svojoj sobi. Vrijeme krate gledajući filmove i serije, slušajući muziku i razmenjujući informacije o korona virusu koji je njihov ugodan studentskih život početkom ove godine pretvorio u pakao. Vlasti i Univerzitet kratko su ih obavijestili o postojanju zaraze, dostavili im toplomjere, maske, sredstva za dezinfekciju i sada su prepušteni sami sebi.
Rekli su nam da smo u karantinu, ali ne znamo ima li bolesnih među nama. Znam ljude iz kruga prijatelja koji su zaraženi, što je zaista zastrašujuće – priča.
Najgore joj je kad gleda snimke oboljelih koji kolabiraju, ostaju bez vazduha.
– Ne mogu da izbacim paniku iz glave. Svi mi koji smo ostali u domu nadamo se da će za desetak situacija početi da se rješava. U protivnom se bojim da ćemo ostati bez namirnica jer sve je obustavljeno – kaže M.S.
Kaže da je još sredinom januara putovala i već je tada nosila masku, ali nije ni slutila kakva joj opasnost prijeti. Sada je uvjerena da joj maska nije dovoljna zaštita.
– U početku su kineske vlasti samo sugerisala da ljudi ne putuju, ali bilo je to doba Kineske nove godine, kada su praznici i svi idu u posjete. Niko se toga nije pridržavao – prisjeća se.
Jedan student nedavno se domogao izvještaja namijenjenog isključivo vođstvu Univerziteta, kaže.
– Saznali smo da su na fakultetu potvrđena 22 slučaja zaraze, uključujući čistače, profesore i članove njihovih porodica. To nisu zvanični podaci. Sve je obavijeno velom tajne, što još više pojačava naš strah i nesigurnost – govori oprezno.
Panika
M. volontira tako što dostavlja hranu svojim kolegama.
– To je jako stresno na dnevnoj bazi. Ne mogu da zamislim kako je Kinezima koji rade od 0 do 24 i pomažu svima kojima treba. Većina nas ima redovne napade panike. Gubimo nadu – iskrena je M., koja je imala priliku za evakuaciju prije desetak dana, ali je nije iskoristila. Objašnjava da je, za razliku od evakuacija u ratu ili tokom prirodnih nepogoda, evakuacija iz žarišta epidemije mnogo opasnija.
– To je zdravstveni rizik za sve koji putuju. Mogla sam da biram između 14-dnevnog karantina u indijskoj bolnici ili ostanka u svojoj studentskoj sobi. Koji bi bio racionalan izbor? Sve su nas vodile emocije i bila sam zbunjena zbog najstrašnijih scenarija koji su mi se vrtjeli u glavi – kaže.
Objašnjava da su građani saznali da u Vuhanu postoji “neki neobično jak virus” 31. januara, ali vanredno stanje nastupilo je tek od sredine januara.
– Svjetska zdravstvena organizacija igrala je s nama igru “čekajte i gledajte”. A onda je 22. januara sve buknulo u svjetskim medijima i nastao je haos – kaže Indijka, koja SZO smatra djelimično odgovornom za epidemiju.
– Voljela bih da sam hrabra kao vojnik – zaključuje na kraju razgovora zabrinuta mlada žena.
Kostarikanka P. početkom 2018. godine počela je da studira na univerzitu u Vuhanu i nije ni sanjala da će dvije godine kasnije biti zarobljena u svojoj sobi u strahu od opasne zaraze. Mlada djevojka zamolila je redakciju hrvatskog portala da joj ne otkriva identitet jer ima stipendiju i ne želi da je izgubi.
Javila se iz sobe u kojoj samuje posljednjih dvadesetak dana. Kaže da je zdrava i da je njen Univerzitet drži na sigurnom. No, zabrinuta je jer, uprkos svojevrsnom karantinu u kojoj se nalazi, mora da odlazi po hranu i vodu. Kaže da je ponuda u supermarketu pri svakom dolasku sve manja.
Treći svijet
Ona nije uspjela da izađe iz zemlje dok je većina stranih državljana otputovala, a sada je odlazak gotovo nemoguć jer su kontrole na granici sve strože.
– Jako je tužno da moja država nema novca da nas preveze kući avionom, a niko u nekoj drugoj zemlji ne želi da nas primi u karantin. Pomalo gubim nadu da će mi domovina pomoći. To je očigledno, nažalost, tako kad si rođen u zemlji Trećeg svijeta – razočarano govori.
U njenoj zgradi većinom su preostali studenti iz Afrike, Pakistana i Latinske Amerike, a trenutno ih je 30-ak.
Već nedjeljama je svako od njih izolovan u svojoj sobi. Vlasti su im sugerisale da je zbog velike opasnosti od prenošenja opasne zaraze bolje da nemaju nikakav fizički kontakt među sobom, tako da isključivo razgovaraju preko mobilnih telefona.
Kaže da je niko ne obilazi.
– Ljekari ne dolaze kod nas, oni su u bolnicama. Sama sebi mjerim temperaturu dvaput dnevno i svaki put odahnem kad vidim da je sve u redu. Policija i medicinsko osoblje izlaze na teren samo ako se radi o vanrednoj situaciji, odnosno ako neko umre. Ja nisam vidjela nikoga da umire na ulici, ali kako i bih kad su svi su zaključani u svojim kućama – priča.
Vlada dozvoljava samo rijetke izlaske po namirnice, a studentkinja pod punom opremom izlazi na ulicu. Prodavnica u kojoj kupuje udaljena je dva kilometra od njenog smještaja, a prevoza nema.
– Stavljam masku, rukavice i laboratorijske naočare. Pomalo izgledam kao lik iz nekog SF filma. Ulice su prazne, većina prodavnica i banke su zatvorene, javnog prevoza nema. Kao da smo u gradu duhova – govori zabrinuto.
Sa svakim danom sve je više preplašena jer je sve više slučajeva zaraze. Prema informacijama koje dobija, nema dovoljno medicinskog osoblja, ali ni mjesta gdje se oboljeli mogu smjestiti.
Taksisti
Po ulicama se mogu vidjeti taksisti koji pomažu hitnoj službi. Oni nose zaštitna odjela kao zaštitu od virusa.
– Moraju ih imati jer transportuju potencijalno oboljele. Izlažu se velikoj opasnosti – priča.
Nove informacije P. najviše dobija preko izvještaja kineske vlade i poruka preko “WeChata”, koji je u Kini najvažnija aplikacija za komunikaciju.
Ona i njene kolege, s kojima je donedavno dijelila studentske klupe, svakodnevno po nekoliko puta prate aplikaciju koja pokazuje koliko je trenutno slučajeva oboljelih od koronavirusa u realnom vremenu. I osjećaju sve veću neizvesnost.
– Lično ne znam nikoga ko je bolestan, ali mislim da i oni koji su bolesni toga još nisu svjesni – prilično je pesimistična mlada studentkinja.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu