Rođen sam za vrijeme Drugog svjetskog rata. Na ovim prostorima ljudi imaju tri mogućnosti kada da se rode: prije rata, tokom rata i poslije rata. Majka, kao svaka majka, bila je centar naše porodice. Otac je zarađivao, jurio, mama je bila stub. Najvažnija karika bez koje nismo mogli. Otac je bio stroži, a majka zaštitnik. Nas je četvoro djece, ali ja to nisam osjetio pošto sam petnaest godina mlađi od najstarijeg brata, tako da sam ja imao utisak da sam jedinac. Nisam bio razmažen – rekao je Jova i dodao:
– Znate, to je poslijeratno vrijeme, jedna nemaština… Evo samo jedne ilustracije. Da bi mi roditelji izašli u susret – a sve to se dešava poslije rata, čisto da shvatite – željeli su da me nečim animiraju, da mi nešto poklone… A znate li šta je kifla bila tad? Pa, to nema šanse da dođeš do nje! Samo proja ili šta ja znam. A kifla – misaona imenica! I otac, da bi me oraspoložio, donese – kiflu! Sad, dva brata i sestra gledaju onu kiflu, hoće da je rastrgnu i progutaju, a ja probam i vičem: “Kakano!” Kao, ne valja. I braća i sestra zgrabe onu kiflu i smažu je! Džabe što sam ja vikao “kakano”! Svoje djetinjsvo ne gledam kao siromaštvo i kao siromašno. Ono je bilo bogato dešavanjima. Nismo imali novac, ali niko iz okoline nije imao, pa je onda onaj ko ima odmah dijelio s onima koji nema. To je bilo kao neka obaveza, teško da je neko nešto sakrio pa sam pojeo – ispričao je Jova za Kurir.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu