Jedna od najpoznatijih slovenačkih i regionalnih pisaca, dramaturga i scenarista mlađe generacije (rođen 1980. godine), gostovao je u Banjaluci na premijeri njegove drame „Taximetar“, u režiji i adaptaciji Slobodana Perišića, koja je na otvaranju Festivala glumca „Zaplet“ u Gradskom pozorištu „Jazavac“ dočekana višeminutnim burnim ovacijama i aplauzima publike. Autor knjiga „Čefurji raus”(Južnjaci marš), “Jugoslavia, moja dežela”, “Figa”, te scenarista kultnih filmova “Piran-Pirano” , “Čefuri Raus”, “Luči mesta” u razgovoru za Srpskainfo govorio je o književnom i filmskom radu, temama koje ga okupiraju kao umjetnika i kako je reagovao na novu verziju svoje drame.
Nakon ljubljanske premijere, koja se desila prije pet godina, ja sam izjavio da je najbolje što mogu reći o predstavi, da je nisam doživio kao svoju. Tako je bilo i u „Jazavcu“. Sjedio sam, gledao komad na bini, kao što gledam bilo koju drugu predstavu, i to mi je najbolji dokaz da predstava funkcioniše. Nisam razišljao o tekstu, o scenografiji, o glumi, o režiji, već sam gledao i uživao. Gledao sam je kao i svaki drugi posjetilac u dvorani, reagovao na glumce i njihove emocije, instiktivno poput čovjeka na sjedištu do mene, a ne kao autor koji razmišlja o tekstu, što znači da je bilo dobro – kaže Vojnović i dodaje da bez obzira na geografsko spuštanje njegove predstave na jug publika brzo prepoznaje osnovnu emociju i nit priče.
– Čovjek bi pomislio na prvu loptu da su razlike između Ljubljane, Zagreba i Banjaluke veće. Ispostavilo se da tekst ove predstave nije zahtijevao neke velike korekcije, iako je tekst pisan vrlo lokalno. Pisan je za određeni prostor i određeno vrijeme, ali ispostavilo se da nismo međusobno toliko daleko, koliko sam čak i ja mislio da jesmo. Tekst radi u Sloveniji, radio je u Zagrebu, evo funkioniše i u Banjaluci. Čak bih rekao da neke stvari jače funkcionišu ovdje, prosto su ljudima bliži problemi sa kojim se predstava bavi. Imao sam osjećaj da ljudi stvarno proživljavaju ono što glumci govore, kada se u komadu govori o nezaposlenosti, siromaštvu, korupciji, odlascima, da ti problemi ovdje dotiču veći broj ljudi nego u Ljubljani i da oni zbog toga reaguju malo emotivnije – kaže pisac.
Vojnović, kaže da je specifična ideja „Taksimetra“ sa dva glumca na sceni, od kojih jedan igra desetak uloga, pronašla njega.
– Na neki način priča „Taximetra“ je pronašla mene. Uroš First i Ana Kajzer, koji vode „SiTi“ Tetatar u Ljubljani imali su ideju da rade tekst sa dva glumca, od kojih bi jedan bio Klemne Slakonja, koji posjeduje nevjerovatan talenat transformacije na sceni i koji bi glumio nekoliko likova. Osnova priče je bila na temu netrepeljivost u društvu, ne prihvatanju nekog ko je drugačiji, uz ideju da se uhvati duh vremena, te 2013 godine kada su se u Ljubljani dešavale demonstracije i neki javni bunt, koji je nekud tiho ispario. Ispostavilo se da je priča mnogo univerzalnija i da živi svoj život pored naše početne ideje. Predstava je odigrana u Ljubljani preko 200 puta, igra u Zagrebu dvije godine, sada igra i ovdje. Neka incijalna ideja, osim lokalnih uticaja, inspirisana je uticajem filmova poput “Noć na Zemlji” Džima Džarmuša i mnogo više “Taksiste” Martina Skorszea, kao neki osvrt na jedno specifično vrijeme postvijetnamske Amerike – kaže talentovani pisac.
Vojnović kaže da je osnovna tema „Taximetra“ prihvatanja različitosti i manjka razumijevanja, njemu zanimljiva iz mnogo razloga.
– Paradoks je da danas, kada živimo u vremenu dostupnosti svega, u toj poplavi informacija i znanja, da se mi kao pojednici sve više zatvaramo jedni od drugih, umjesto da se otvaramo jedni prema drugima. Tragika našeg vremena je da sve manje razumijemo drugog, da sve manje imao razvijen mehanizam uživljavanja u probleme drugog. To je nešto čemu nas uči literatura, pozorište i umjetnost uopšte, a mi sva manje čitamo, mi sve manje odlazimo u pozorište, mi sve manje učimo da prihvatimo drugog i da ga razumijemo. Sve više se zatvaramo u sebe i sve gledamo kroz sebe – kaže Vojnović dodajući da ga poslednje vrijeme mnogo intrigira tema emigracije i posljedice koje ona izaziva po ljudske živote.
– Na neki način i meni je to to u krvi, jer sam, u poslednjih pet generacija moje porodice, prvi koji je rođen i koji živi u istom gradu. Sa druge strane, meni je jako zanimljivo kod teme migracija, i tog straha od migranata, kako ljudi koji su i sami bili migranti, vrlo brzo postaju netoleratni prema drugim ljudima iste sudbine. To je na neki način priča Evrope, jer je Evropa prostor seoba kroz cijelu svoju istoriju. I onda u jednom trenutku, taj neko od tih preseljenih, koji je sastavio tri generacije u jednom mjestu, već spreman da kao „starosjedilac“ postavlja zidove oko sebe. Da se napravi brutalan rez prema drugima, što sam na neki način osjetio na svom iskustvu, kada je jedno vreme u Sloveniji bio brutalan rez na slovenačko i neslovenačko, a što danas vidimo širom Evrope, koja želi sebe ograditi zidovima od migranata, iako je temelj Evrope izgrađen na seobama – kaže Vojnović.
Pisanje je kod mene spor proces
Vojnović kaže da osim rada u pozorištu nastavlja i rad u svojim primarnim žanrovima filmu i književnosti, istina različitim tempom.
– U pripremama sam za novi film koji bih trebao raditi sljedeće godine kao režiser, po prvi put na tuđi scenario. Jedan italijanski scenario, ponovo na temu emigracije. Što se tiče književnosti postoji ta neka kreativna pauza, izazvana što obavezama u teatru i filmu, što privatnim obavezama, a djelom i zbog činjenice da poslednji roman „Figa“(2016), svako malo izlazi u prevodima na druge jezike, tako da imam osjećaj da je još „svjež“. Generalno, kod mene je proces pisanja literature nešto sporiji, jer ideja romana dosta dugo sazrijeva u meni, tako da je teško novu knjigu očekivati prije 2020 godine – kaže Vojnović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu