Upozoravaju na to stručnjaci i ocjenjuju da su, kad je u pitanju sumnja u zagađenje u Banjaluci i okolini, institucije u posljednjih nekoliko dana pale su na ispitu iz odnosa sa javnošću.
Podsjećaju da je, pogotovo u kriznim situacijama, žeđ za informacijama iskonska čovjekova potreba, poput žeđi za vodom.
Kad nemaju čiste i bezbjedne vode, afrička plemena, kad ih savlada dehidracija, piju mutljag iz bara znaju da je ta voda otrovna, ali nemaju izbora.
Slična se situacija, u informativnom smislu, dogodila i nedavno u Banjaluci, objašnajva komunilokog Mladen Bubonjić, profesor na Nezavisnom univerzitetu Banjaluka.
Čim se pojavila sumnjva mrlja na Vrbasu, mogle su se očekivati i sumnje u ispravnost vode, pa su nadležne institucije morale odreagovati po pravilima kriznog komuniciranja.
– Dakle, ne saopštenjem, pogotovo ne nejasnim i zakašnjelim saopštenjem, nego hitnom konferencijom za štampu, i to ne samo sa portparolima, nego sa čelnicima institucija, koji su prethodno bili na licu mjesta i uz pomoć saradnika prikupili sve, do tada dostupne, a relevantne i pouzdane informacije – kaže Bubonjić.
Dodaje da bi tako pripremljeni zvaničnici trebalo da stanu pred kamere i da smireno i jasno odgovore na sva pitanja novinara, jer bi time javnosti poslali poruku da su svjesni situacije i da su preuzueli kontrolu.
Dešavalo se, međutim, nešto sasvim suprotno. Tek kad su ih novinari “povukli za rukav” uslijedila su, ponekad i kontradiktorna i nemušta saopštenja, pa i izgovori u stilu “vikend je, završeno je radno vrijeme…”
U takvoj situaciji, poput virusa, širile su se “pouzdane” informacije da voda u Banjaluci nije za piće, da slijedi ekološka katastrofa i pomor životinjskog i biljnog svijeta.
Ispostavilo se, srećom, da to nije istina, ali nakon šest dana straha i pometnje. Nakon svega, umjesto poštene stručne rasprave, kako bi se ubuduće spriječile ovakve situacije, “debata” o ekološkim incidentima, krizi, informacijama i glasinama preselila se na društvene mreže.
Kao po običaju, ta rasprava obiluje teškim riječima, pa i pozivanjem na linč raspirivača glasina.
– Ja bih ovakvo uzbunjivanje javnosti i izazivanje opšte panike među građanima kažnjavala zatvorom! Pod hitno – jedna je od poruka na Fejsbuku.
Novinari i aktivisti, međutim, kao i komunikolozi, smatraju da su glasine posljedica, a ne uzrok problema.
– Već 11 godina za redom istraživanja pokazuju da građani RS najmanje vjeruju političkim strankama, ali i institucijama. Zapitaju li se ikad prvi ljudi institucija, pa i njihovi portparoli, zašto je tako – kaže novinar Vladimir Kovačević.
Ekolozi iz Centra za životnu sredinu poručuju da je kriza, koja je proteklih dana potresala Banjaluku, dobar povod da se, konačno, otvori ozbiljna javna diskusija o upravljanju vodama, o upravljanju otpadom i upravljanju opasnim hemikalijama, koje se nalaze u starim industrijskim postrojenjima.
– Ukoliko nemaju kapaciteta da se uhvate u koštac sa ovako velikim i gorućim problemima, nadležne institucije bar ne bi smjele da važne informacije zadržavaju za sebe. Dužnost im je da alarmiraju javnost i traže podršku stručnjaka – poručuju iz ove NVO.
Kako to rade u Tesliću
Kako se u slučaju ekološke opasnosti ponašaju odgovorni lideri, pokazao je prije 11 godine slučaj iz Teslića.
Kada se 2008. u rijeci Usori, uzvodno od vodozahvata, pojavila sumnjiva mrlja, predstavnici vodovoda i opštine odmah su, preko lokalnog radija, obevijestili građane o čemu se rade.
Ispostavilo se da je u pitanju naftna mrlja, koja je uspješno sanirana. Teslićani su šest dana bili bez vode, ali nisu bili uplašeni niti skloni da poveruju u svakojake gluposti, naprosto zato jer su znali šta se dešava.
Kao nojevi guraju glavu u pijesak
U nedostatku informacija i usljed nevješto vođene krizne komunikacije, nakon sumnji u ispravnost vode u Banjaluci, glasine su bile očekivane, pa čak i legitimne, ocenjuje profesor komunikologije Mladen Bubonjić.
– Pitanje da li smijemo piti vodu iz vodovoda je od životne važnosti, jer bez vode se ne može. Kad na tako važno pitanje nema odgovora iz zvaničnih izvora, ljudi traže alternative – kaže Bubonjić.
Dodaje da je, kad je u pitanju problem sa otrovnim uljem “piralen”, komunikacija sa javnošću još katastrofalnija.
– Građani su opravdano zabrinuti, pogotovo nakon informacije, koju niko nije demantovao, da se za “piralen” znalo od 2005. godine. I u ovom slučaju, umjesto da javnosti objasne o čemu se radi, te saopšte da li su proveli istraživanja, ili kada nameravaju ovaj problem istražiti, nadležni su, uglavnom, kao nojevi, zabili glavu u pijesak, čekajući naivno da gužva prođe – kaže Mladen Bubonjić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu