U rodnim Popovima je 1990. podigao spomenik Knezu Ivi od Semberije, a 1991. je postavio temelje za izgradnju Pavlovića mosta koji je završen 28. avgusta 1996. godine, na dan kada je postavljen kamen temeljac za izgradnju novog grada Slobomira.
Slobomir je dobio naziv po Slobodanu Pavloviću i njegovoj supruzi Miri.
Podigao je spomenik Filipu Višnjiću ispred gradske biblioteke u Bijeljini, i crkvu Hristovog vaskrsenja u Popovima. Devedesetih je započeo izgradnju Pavlović banke i Slobomir P Univerziteta u Slobomiru. Uveo je vodovod u manastir Dobrun, i podigao pješački most na reci Rzav.
Patrijarh srpski Pavle ga je odlikovao ordenom Svetog Save prvog reda. Bio je Senator Republike Srpske u drugom sazivu Senata 2009. godine, prenose Novosti.
“Vjerujem u sebe i svoj uspjeh”
– Vjerujem u sebe i svoj uspjeh – zaključio je Pavlović na kraju svoje autobiografije “Kako sam uspio“, koju je napisao 1999. godine.
Pavlović je u svojoj autobigorafiji naveo da priča o njegovom uspjehu počinje iz djetinjstva, još kad je kao dječak čuvao ovce i krave na livadama u Popovima.
Pisao je kako je tada maštao kako će jednog dana izgraditi most preko divlje Drine. Zamišljao ga je kao trošni viseći most sličan onome koji je na filmu Tarzan napravio u svojoj džungli. U šali naveo da je uspjeh pravazišao sva njegova očekivanja.
Kao četvrto od sedmoro djece nije imao idilično djetinjstvo. Njegov otac koji je bio zatvoren zbog svojih antikomunističkih opredjeljenja je imao presudnu ulogu u donošenju odluke da ode u Ameriku. Kako stoji u Pavlovićevoj autobiografiji, nakon odsluženja vojnog roka u Jugoslovenskoj narodnoj armiji, on sredinom šezdesetih preseljava u Ameriku sa 40 dolara u džepu. Tada nije govorio ni riječi engleskog jezika, našalio se i kako ga i dalje uči.
Ali, leteći u avionu iznad Amerike pred Pavlovićem se otvorio svijet poslovnih i trgovačkih centara, između kojih su bile rijeke automobila. Shvatio je da je došao na pravo mjesto i da ovdje može uspjeti.
Tako je i bilo. U fabrici u Čikagu našao je prvi posao i buduću životnu saputnicu. Takođe Jugoslovenka, Miroslava ga je u prvi mah odbila, da bi se poslije predomislila i ipak udala za njega.
Počeo je da se obučava za elektroinženjera, a upisao je i studij poslovnog menadžmenta, dok jednog dana, kako kaže, nije otkrio tajnu biznisa sa nekretninama.
Pavlović u svojoj autobiografiji i u razgovorima sa novinarima objašnjava kako je sa predujmom od 2000 dolara ušteđevine i 10.000 pozajmljenih od brata, tazbine i ostalih, podigao kredit u banci i otkupio zgradu od šest stanova vrijednu 60.000 dolara. Renovira je i nakon šest mjeseci prodaje za 130.000 dolara.
Trik je bio u tome, kaže on, što je zgradu prodao samom sebi. Njegova firma “Hillcrest Real Estate“ bila je bitna u tome. Zgrada vrijedna 130.000 dolara bila je dovoljna garancija bankama da mu daju još veće kredite sa kojima je otplatio svoje stare dugove i kupio veću zgradu sa 38 stanova.
Kupujući jednu po jednu zgradu, Pavlović bi ih,kako kaže, dotjerao tako što bi im promijenio prozore i krovove, nakon čega je slijedilo povećanje kirije. Zgrade su na taj način naglo dobijale na vrijednosti, no on ih nije prodavao, već ih je držao da se same isplaćuju.
Ovo otkriće, kaže Pavlović, pomoglo mu je da uspostavi šablon kojeg će se držati tokom svoje poslovne karijere. Ulaganje pozajmljenih sredstava u nekretnine i širenje posla preprodajom lekcije su koje želi prenijeti mladim ljudima u BiH preko svog univerziteta i banaka koje posjeduje. U autobiografiji on objašnjava da su poznavanje kreditnog sistema finansiranja i brz obrt novca ključ za podizanje životnog standarda, piše N1.
“Htjeli su da me unište”
Međutim, početkom osamdesetih, nakon gotovo dvadeset godina provedenih u Americi, sreća će Pavloviću okrenuti leđa.
U svojoj autobigrafiji od 62 strane, Pavlović posvećuje samo jedan paragraf periodu od pet godina u kojem je, kako je napisao, “otkrio stvarnu dubinu ljudske mržnje i zlobe”, dok se “branio od zlih ljudi i nepravednih optužbi”.
Upitan o tom paragrafu, on će novinarima Centra za istraživačko novinarstvo u Sarajevu (CIN) reći: “To je bilo pre više od 20 godina. Ne želim da razgovaram o tome.” Kako kaže, radije se okreće budućnosti.
Na požutjelim novinskim člancima iz tog vremena spominju se kriminalne prijave protiv njega. Pavlović kaže za CIN:
– Nikada nisam uradio ništa u suprotnosti sa svojom savješću. Hteli su da me unište. Sve je izašlo na videlo. Nisam bio kriv.
CIN je u arhivama američke države Ilinois pronašao dokumente sa suđenja Pavloviću, uljučujući i transkript njegovog svedočenja. Zamoljen za komentar, Pavlović pristaje da kaže “nekoliko rečenica”: bio je žrtva advokata i srpskih iseljenika koji su mu zavidjeli na uspehu.
Rekao je da su mu rivali “smjestili.” Te 1982. godine, tim federalnih agenata se obraća Pavloviću, pod krinkom kupaca zainteresovanih za skupe nekretnine i spremnih da plate u gotovini. Njegov advokat, nastavlja priču Pavlović, pripremio je strategiju za prihvat višemilionskih gotovinskih iznosa: novac će se deponovati na većem broju bankovnih računa u iznosima manjim od 10.000 dolara. Istražni organi su ovo nazvali pranjem novca, dodaje Pavlović.
Pavlović je 1986. godine pozvan da svedoči pred američkim Okružnim sudom pod sumnjom da je primio 1.3 miliona dolara koje je trebao deponovati na račun u švicarskoj banci. Transkript njegovog svjedočenja otkriva da je on mislio da su ljudi od kojih je dobio novac trgovci drogom. Pavlović danas govori o toj epizodi: “Vidite, moj advokat je rekao Mike, ne možeš se boriti, bolje je da prihvatiš i ja sam rekao: OK.”
On dodaje da je osuđen na uvetnu kaznu, da nije bio u zatvoru i da više nikada nije došao u sukob sa zakonom.
Slobodan Pavlović stradao je u saobraćajnoj nesreći u SAD.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu