Možete da nas pratite
i putem aplikacije za
Besplatno na

KROJAČ BUDUĆNOSTI Beograđanka u timu koji će svijetu da donese bespilotni taksi-dron

Društvo
Autor:

Foto: Privatna arhiva

U našu zemlju “budućnost” redovno stiže sa zakašnjenjem, ali naši ljudi su nerijetko krojači upravo te “budućnosti”. Beograđanka Sonja Brajović tako se našla u timu koji će svijetu donijeti prvi bespilotni taksi-dron kompanije Kiti Hok, revoluciju u transportnom saobraćaju.

Potraga za najboljim obrazovanjem i novim iskustvima je Sonju (27), nakon završene Desete gimnazije, odvela na studije avioinženjeringa na Tehničkom univerzitetu u Delftu, Holandija.

– U trećoj godini ukazala mi se prilika da odem na razmjenu studenata u Ostin, Teksas. Studentski grad me je oduševio, te sam riješila da apliciram za master ili PHD studije u Americi. Konkurisala sam na više univerziteta i dobila Stenford, Kalifornija – kaže ova djevojka.

Sonja je u Ameriku stigla sa jednim snom – pronašla se u orbitalnoj mehanici i željela je da dizajnira satelite i rakete, radeći u NASA ili Evropskoj svemirskoj agenciji.

– Ubrzo sam saznala da ću svoj plan teško ostvariti, jer sam internacionalni student. NASA, Boing i druge kompanije koje su nudile meni zanimljive poslove imaju ugovore sa Ministarstvom odbrane SAD-a, i jako je teško da stranac bez zelenog kartona prođe njihovu bezbjednosnu provjeru. Na Stenfordovim sajmovima zapošljavanja uvijek sam dobijala isti odgovor:  “Žao nam je, ali teško” – kaže ona.

Shvativši da će planove morati da mijenja, Sonja je počela da uči da piše softvere.

– Dobra stvar je ovdje što možeš da pored obaveznih časova izabereš i one koji su sasvim drugačiji, a moj izbor je pao na časove informatike. Naučila sam kako da koristim različite programske jezike i pišem softvere. Kada sam završila studije počela sam da razgovaram sa Guglom i Eplom, no na kraju se odlučila za mnogo manju firmu, jer sam u Kiti Hok-u našla presjek svojih interesovanja – ovde pišem sofvere koji avionima govore gdje da lete i istovremeno radim i sa hardverom – kaže ona.

Sonja je dio tima koji dizajnira i pravi električne avione koji imaju samo dva sjedišta.

– Potpuno su autonomni – sami polete, izaberu putanju i slete i inovacija je u tome što su električni i poleću vertikalno kao helikopteri, te im ne treba pista. Ideja je da sleću na vrhove solitera i tu kupe putnike. Moći će da se pozivaju poput ubera i nadamo se da će oni postati novi vid transporta – sa oduševljenjem priča Sonja.

Kako kaže, radna atmosfera je veoma drugačija od one o kojoj sluša priče u Srbiji, ali i u ostatku Amerike.

– Većina mojih kolega su programeri koji su pisali kodove cijeli život i od njih sam dosta naučila i postala samouvjerenija. U timu mi se mnogo sviđaju međuljudski odnosi, koji se u američkim kompanijama veoma njeguju. Okružena sam izuzetno pametnim, ali nimalo arogantnim ljudima, koji svoje znanje ne samo da ne kriju od mene, već se trude da mi pomognu da budem što kvalitentniji član našeg zajedničkog tima. Mnogo vremena provodim na poslu, tu čak i doručkujem i ručam, jer su naše kuhinje uvijek pune hrane.  Svakog petka imamo hepi aurs, a kompanija finansira naša druženja nakon posla – priča ova vrijedna djevojka, piše Blic.

Foto: Privatna arhiva

Prije nekoliko nedjelja kompanija im je tako sponzorisala “Spartansku trku”, igru u kojoj su u timovima prelazili osam milja (12-13 km), ali sa preprekama.

– Silicijumska dolina je i u Americi posebna po tome što kompanije ugađaju svojim zaposlenima, trude se da im na radnom mjestu bude zabavno, kako bi kod njih došli i ostali najbolji kadrovi. Meni često nedostaje Evropa i naš mentalitet, ali kad razmislim šta dobijam ovdje i šta bi me čekalo tu, jasno mi je da ću bar zasada ostati ovdje – iskreno sagledava ona.

Mjesto u kome niču ideje

Sonja jednom godišnje dolazi u Srbiju, a u međuvremenu je sa porodicom redovno na “Vac apu”. Jedna sestra joj živi u Londonu, druga u Beogradu, ali cijela porodica ju je posjetila 2015. godine kada je diplomirala. Zajedno su obišli Las Vegas, Los Anđeles, San Francisko, i svakako, Zalivsku oblast, koja je veoma posebna u cijelom svijetu.

– U Silicijumskoj dolini počinju svi startapi i ovdje je tipično ili da imaš svoju kompaniju, ili si softver inženjer, te me uglavnom okružuju ljudi koji imaju sjajne ideje. U Palo Altu je garaža u kojoj su počeli da rade Hjulet i Pakard, Bil Gejts je počeo ovdje, tu je osnovan Gugl. Tu su središta velikih kompanija koje ovdje imaju svoje kampuse, po kojima možeš da šetaš – kaže ona.

Ćevapi usred Kalifornije

Cijeli sjeverni dio Zalivske oblasti je samo Guglov kampus, a između velikih gradova San Hozea i San Franciska nalazi se čitav niz malih gradova. U jednom od njih živi Sonja, no čak ni u tom gradiću nije jedina Srpkinja.

– Društvo sa posla vodim na ćevape u jedan naš restoran, u mjestu udaljenom 20-ak minuta od mene. Nisu loši, mada nisu baš oni pravi, ali prave odličan burek, koji se redovno rasproda. Blizu mi je i srpska crkva u Saratogi, koja pored službi često organizuje i razne događaje,  poput Sarma festa, nastupa KUD-ova ili vjeronauke za djecu – kaže ona, mada dodaje da najviše vremena provodi sa svojim dječkom i kolegama sa posla.

Sve se može

Sonja kaže da mladi u Srbiji, koji bi željeli da svoje znanje steknu van zemlje, treba da se vode ne našim, već rokovima zemlje u koju žele da odu.

–  U svijetu aplikacije za sve studije kreću mnogo ranije. Da bi aplicirao za koledž, testove radiš na početku četvrte godine srednje škole, te već u trećoj moraš da budeš spreman i da znaš šta želiš. Kolege iz Indije su mi rekle da u njihovim školama postoje savjetnici koji te spremaju ako hoćeš da ideš u inostranstvo. Mi to u Srbiji nemamo i zato oni koji žele da studiraju vani moraju sami da počnu da se raspituju na vrijeme – savjetuje ona.

Možete da nas pratite i putem aplikacije za Android ili iPhone/iPad.

IZDVAJAMO