Lijepe, u prolazu, na čelo, skoro i u ličnu kartu, a ne pitaju da li boli, da li ostavlja traga i kakve posljedice sa sobom nosi.
Književnica Lela Milosavljević odlučila je da na društvenim mrežama podijeli emotivnu priču o krivici, o ljubavi i životnim izazovima, ali prije svega – divnom Iliji. Taj tekst, koji je napisala prije par godina, ponovo je postao aktuelan na društvenim mrežama.
– Juče je ovaj svijet napustio moj očuh Ilija Petrović. E, o njemu bih htjela da vam pričam. Da umijem, naslikala bih to lice svojim rukama, onako kako sam ga samo ja poznavala. Kad već ne znam, onda ću probati riječima da ga uramim. Ne znam ko mi je otac. Ono što sam iz priča saznala jeste da je bio terenac iz okoline Pljevalja koji je moju majku prevario, pa nestao. Obećavo joj da će je povesti sa sobom kad krene, da će da žive na moru i imaju mnogo djece. Pričao joj kako nikad nije vidio ljepšu djevojku. Ubjeđivao ju je kako mora da je dodiruje da bi ljubav bila sve veća. Ona mlada i naivna vjerovala u njegove bajke – piše književnica.
Stomak je rastao, vremena nije bilo
– Povukle je njegove slatke riječi, zažarili joj se obrazi od iskusnih dodira, pa mu se predala. Sastajala se cijelo ljeto s njim krišom se izvlačeći iz kuće i smišljajući razne poslove. I tako sve dok jednog dana radovi koje je izvodila njegova firma nisu okončani, a on nestao bez pozdrava – piše književnica.
Majčini strogi roditelji, kako kaže, nisu znali da se s njim viđala i da joj je on ukaljao poštenje.
– Kad joj je počeo rasti stomak, morala je sve priznati. Onda njena dva rođaka krenu da ga traže, spremni da se s njim pobiju, i da ga na silu natjeraju da oženi osramoćenu djevojku. U selu za koje je pričao da je njegovo, niko za njega nije čuo. Pokušavali su i preko firme da ga nađu, ali ništa. Propalica je, izgleda, djevojci lagao i svoje ime pa tako zametnuo svaki trag. Osramoćena i osuđena od porodice i okoline, moja majka Olga razmišljala je da sebi oduzme život. O njenoj sramoti su svi pričali. Ubijali dokolicu. Neki je kao žalili, neki svoju djecu njome korili. Podsmijavali se, mudrovali kako se to njima ne bi moglo desiti – piše književnica.
Ilija, neženja blizu četrdesete, uzeo je moju osramoćenu mamu za ženu
– Kad je Ilija u kafani čuo kako pripiti, stariji komšija, kroz svoja zabalavljena usta priča da sad i ostali mogu računati na Olgino tijelo, glasno ga je opsovao i ustao od stola. Ilija je bio neženja blizu četrdesete. Ćutljiv i blage naravi. Živio je samo sa majkom i kažu da je u Vojsci zavolio jednu djevojku iz Banjaluke, ali ga ona nije htjela. Od tada ga nijedna više nije interesovala. Nudili su mu i udavače, ali on bi se samo nasmiješio i nastavio svoj samački život. Nikome nije pričao šta misli i osjeća – stoji u objavi.
Iako je rado razgovarao sa ljudima o svemu, na pitanje što se ne ženi, niko nije dobio odgovor.
– Nije se on ljutio što ga pitaju. Nije psovao, samo bi jednostavno ćutao. Molila ga i majka da se ženi. Zaklinjala, kumila. Ponekad bi i zaplakala što će poslije njene smrti ostati sam, što će im se loza utrijeti, ali on bi samo rekao: “Ako je tako suđeno, tako mora biti”. E tog dana, kad Ilija opsova tog pijanog Rajka, prvi put ga vidješe ljutog. Platio je sve što su popili za stolom i uz tresak vrata izašao iz kafane. Pred kuću mog djeda je došao kao da je oduvijek tako planirao. Moju majku nađe na kapiji kako podkresuje bršljan što je prerastao. Ona ga pozdravi, znajući da je jedan od rijetkih koji će sa njom progovoriti, a da ne pogleda podrugljivo ka njenom stomaku. On, bez ikakvog pozdrava i uvoda reče: “Pođi za mene, Olga. Gledaćemo to dijete što nosiš, a ako Bog da, možda i meni jedno rodiš. Neće ti kod mene ništa faliti, imam onu kućicu, imam platu. Da te ne pljuju bitange i ne presreću na putu. Znam ja da si ti mlada i da bi voljela nekog tebi ravnog, ali, vidiš, nema vajde od ljubavi”. Tako je Ilija moju majku doveo kući. Ona mi je skoro ispričala da joj kao muškarac nije prišao sve dok ja nisam imala dva mjeseca. Nije što nije želio, već što nije htio da je uplaši i povrijedi – piše Lela.
Međutim, Ilijina majka, kako piše, nije se obradovala.
– Danima je glasno kukala po kući, klela sudbinu, vrijeđala svoju snahu. Komšije su pokazivale razumijevanje za njenu muku, pa su Olga i i Ilija bili tema razgovora svih susreta na sokaku, u prodavnici, u kafani i komšijskim sedeljkama.
– Navuče mi ga raskalašna djevojčura. Nabila mu suknju na glavu, ništa više ne vidi, govorila bi Ilijina majka. A on je, mučenik dobra duša. Bolje bi bilo da se nikada nije oženio nego ovako. Treba kopile da krčmi moju muku – govorila je Ilijina majka.
Ilija nije htio o tome da priča. Ni sa majkom, ni sa kolegama koje su ga zadirkivale, pitale da možda nije njegovo dijete, nego se taijo.
– Matori lisac, samo ćuti i obilazi ove nevine cure. A mi mislili on miran, neiskusan. Ako nije tvoje, štoće ti onda? Šta ako joj se pojavi taj njen delija, pa ti je odvede?” – govorili su Iliji.
“Ilijina majka me nije zvala imenom, ali kad čujem riječ kopile, znala sam da priča o meni”
– Pričala mi majka da je moj Ilija, kad sam se ja rodila, kupio sve novo. Kolijevku, pelene i roze odjelce. Sam namjestio sve u sobi i došao po nas u porodilište. Tu prvu noć presjedio je kraj mene, tjerajući majku da spava, da se odmori. Budiće je on kad zaplačem. Ono čega se ja prvo sjećam su njegove velike šake koje me podižu na ramena. To sam najviše voljela. Kad sjedim tako visoko, a on me vrti ukrug. Sjećam se i kad dolazi s posla a ja treba da pogodim u kojoj je ruci čokoladna bombona. Ali se sjećam i riječi njegove majke: “Ne čini joj Ilija. Dosta si im učinio što su dobile krov nad glavom. I prezime si im dao, otac ti se sigurno u grobu prevrće. Zar da nam kopile kuću raskući?” – svjedoči književnica.
Piše i kako dugo nije razumjela imena.
– Najviše me zbunjivalo ponašanje Ilijine majke. Ljutila se kad god sam je nazvala babom. Branila mi da Iliju zovem taćo. A ona mene nikada nije zvala imenom. Samo kad čujem riječ kopile, znala sam da priča o meni. Od babe sam to bila navikla, ali kad me je u svađi, zbog dječije igre, tako nazvao komšija Borko, prvi put me to zaboljelo. Do dana današnjeg ne pamtim tako bolnu riječ. Ne može to svako da razumije. Ne zna onaj ko to nije doživio, kako riječ može da posječe, da pokosi. Ma mogu riječi da oprlje i ostave ožiljke za cijeli život – piše književnica.
“Bježi kući, kopile, ili će te moj tata prebiti”
– Da me je samo tako oslovio, možda i ne bi toliko boljelo, ili da mi je neko objasnio… Ne vjerujem da bih mogla razumjeti, ali bar bih bila upozorena. Kad mi je on tada rekao: “Ti ne možeš da se igraš sa nama. Bježi kući kopile, ili će te moj tata prebiti. Ti nemaš oca. Ilija tebi nije ništa”. Meni se sve srušilo. Bilo je gore nego da me je cijeli dan šamarao. Plačući sam otrčala kući. Onda su njih dvoje dugo pokušavali da me smire. Da prestanem plakati i konačno kažem šta se desilo. Kad sam kroz jecaje nekako uspjela prepričati, Ilija je brzo izašao iz kuće. Otišao je kod Borkovih roditelja. Zbog te njegove posjete porodice nam godinama nisu govorile – piše u objavi.
Majka je tad uzela u krilo, što, kako kaže, nije bilo baš često.
– Nemoj da plačeš. Ne vrijedi ti. I nije on mnogo slagao, samo si ti mala da to razumiješ. A i nauči se, to ti je usud ženskog bića, da te može neko pljunuti i zgaziti. Kad se rodiš žensko, već si prokleta. A to prokletstvo, i spas od njega ti zavise od muškarca. I jedno i drugo. Ja sam oboje prošla, zato ti kažem – rekla joj je majka.
Tada se već bio rodio moj brat Željko.
– Baba se radovala jer konačno ima nasljednika. Majka se radovala što nije rodila još jedno mučeno žensko. Ja sam bila srećna jer je on bio moj Bato. Nekako u toj našoj kući, prvi put sam za nešto mogla reći da je moje. Radovao se i Ilija, sigurno. Tih dana mu je osmijeh bio stalno na licu, ali je uvijek mene zvao da ga zajedno uzmemo. Govorio mi da ja treba da ga čuvam i učim da bude dobar kao sestra. Poslije tog događaja sa Borkom Ilija je rješio da potraži mog oca. Samo da mu pljune u oči. Počeo je da se raspituje i priprema za potragu, ali onda razmisli… On je mene upisao u matične knjige kao svoju, šta ako ga on zbog toga tuži? Šta ako rješi da me uzme? Ostaće Olga i on bez djeteta, još mogu na sudu odgovarati. Takve ga misli prepadoše i odvratiše od potrage – piše Lela.
“Maštala sam da će moj otac doći po mene u školu, lijep, najljepši od svih očeva”
Kada je odrasla i saznala cijelu priču, pomišljala je da traži oca.
– Imala sam jedan period kad sam željela da znam čije gene nosim. Umjela sam u pubertetu, kad bi mi nešto zabranili, da u sebi maštam kako bi me moj pravi otac sad razumio. Maštala sam o tome kako će me jednog dana potražiti. Doći će pred školu, lijep, najljepši od svih očeva. Imaće na sebi dug sivi mantil, šešir i kravatu. Onda će malo da čučne, pa da raširi ruke ka meni. Ja ću da potrčim u njegov zagrljaj, dok će svi iz škole da gledaju. Da mi zavide. Poslije ćemo otići na kolače i on će mi objasniti zašto je morao da nestane. Reći će mi kako nas je poslije tražio, ali nije znao gdje smo. Pričaće mi o našoj kući na moru, o mojoj sobi koja me čeka… I tako, sve sam to stotinu puta zamišljala. I pogled i riječi, čak i kolače koje jedemo. Ponekad mi se činilo od tog stalnog maštarenja, da se to stvarno desilo. Ali sam u tom sanjarenju uvijek stajala u trenutku kad treba da odem sa njim. “A, Željko? Moj taćo Ilija i majka?” Nekad bih zamislila da on kaže da ne želi nikoga osim mene. To bi mi par trenutaka odgovaralo, a onda bih shvatila da tako ne valja. Probala sam da mu u usta stavim riječi da idemo svi. Tako može. Tako je baš lijepo… A onda shvatim da moj taćo ne bi htio da ide. Sjetim se kako je htio da mu pljune u oči. Možda bi Željka uspjela da nagovori da je na moru lijepo, da će ga tamo svi voljeti kao što ga ovdje voli njegova baba… Njega bi možda nagovorila, ali majku ne bih sigurno – piše u objavi.
Više puta je pokušavala od majke da izvuče riječ o ocu, ali nije željela da priča.
– Samo je rekla da se nada da će do kraja života biti proklet, da će mu život vratiti kako je zaslužio. Kad god bi se na mene naljutila rekla bi mi da ličim na njega. To mi je zvučalo kao da sam ja za sve kriva. Možda sam i bila kriva što je majka provela život sa čovjekom koji je dosta stariji od nje. Bila sam kriva i što nije mogla da živi onako kako su živjele njene vršnjakinje, i zato što je bila omražena i ogovarana. Da nije bilo mene, sve bi bilo drugačije. Da je znala, da je bila iskusnija, mogla se na vrijeme rješiti trudnoće i nastaviti dalje. Ipak mi je smetalo to nametanje krivice, ja sigurno nisam bila kriva što je ona upoznala mog oca. Što je pustila da je zavede, iskoristi, i odbaci. Ne znam ni da li je ona bila kriva. Ne znam ko je uopšte krivac, ako to nije život i onaj, kako bi ona rekala, ženski usud – piše Lela.
“Samo poneko ima sreću da umjesto neodgovornog oca dobije nekoga ko mu bude mnogo više od toga”
– Brata sam uvijek voljela bezgranično. Ali sam i sa njim, kao i sva djeca, umjela doći u sukob. Posvađamo se, pa pomislim da ga ne volim. Poželim da i od njega pobjegnem. Samo ne mogu, ali stvarno ne mogu da se sjetim da me je nekada nečim naljutio moj očuh Ilija. Nije od njega nikad bilo mnogo riječi. Nije bilo ni velikih poklona, kakve su moje drugarice dobijale od svojih očeva. Ali, kako je bilo meni, tako je i Željku, njegovom rođenom djetetu, pa mi to nije izgledalo neobično. Čak je nekada umio njega prekorjeti, da bude pažljiv prema sestri, da pusti mene, jer sam žensko. Nije nas ni u čemu razdvojio. Kad pred školu kupi patike, nove sveske. Kad nam daje pare za užinu, kasnije za izlaske. Jednako smo dobijali za rođendane, za praznike. Iako bi bilo normalno da žensko dijete bude privrženo majci, kod mene je bilo drugačije. Nije da mene majka nije voljela, samo mi se činilo da je provela život u kajanju i samoosuđivanju. Imala je neke faze ćutljivosti. Samo bi uzdisala i časovima ležala u krevetu. Vezala bi maramu preko čela, pila neke tablete i ćutala – piše u objavi.
Tada bi je muž odmjenjivao u svim poslovima u kući.
– Preuzimao bi sve obaveze oko nas, i nikada je nije prekoravao. “Dok mi je otvarao vrata da izađem iz kola, onako usput mi je rekao: “Da znaš, ako te neko dira, ili nedaj Bože napadne, ja ću biti tamo u kafani. Malo da posjedim sa ljudima, pa ćemo zajedno kući”. On me je uvijek čuvao. Kao da se plašio da će me snaći sudbina moje majke. Iako mi to nikada nije htio priznati, znam da nije spavao dok ja ne uđem u kuću. Nekad bih vidjela kako se svjetlo gasi dok prilazim. Osjetila bih dim tek popušene cigarete, ili vidjela da je nedavno na šporetu kuvana kafa… Kad je brat odrastao, tražio je od njega da vodi računa o meni. On je muško, to mu je dužnost, da čuva sestru. I tako sam odrasla, završila fakultet, udala se. Život nekad pomogne onima koje ljudi ostave. Poraste i kopile. Ali samo poneko ima sreću da umjesto neodgovornog oca dobije nekoga ko mu bude mnogo više od toga. Mene moj očuh nikada nije odvojio od svog djeteta. Volio nas je onako kako je umio. A umio je. Ne postoji čovjek koji je manje pričao, a više rekao, čovjek koji je manje imao, a više dao. Nekada sam željela da se i on meni požali, da ja njemu pomognem, da ga nečim utješim. Ne, on je uvijek bio zadovoljan. Uvijek čvrst kao stijena – stoji u objavi.
– Kad je došao da me obiđe u porodilištu, poljubio me u čelo. Ne pamtim da me ikada ranije poljubio. A onda se okrenuo krevecu kraj prozora. Uzeo je u svoje velike ruke mog sina Iliju i dugo tako stajao. Ja sam ga nešto pitala, on ćuti. Pozvah ga glasno, a on se gotovo uplaši. Polako spusti novorođenče u krevet i izađe napolje. Pravila sam se da ne vidim da plače. Pomislih kako se čovjek sa godinama mijenja. Kad mu djeca odrastu, otpadne mu ona ljuštura čvrstine, pa postane kao pamuk. Razniježi se ljudina na tri kila tek rođenog čovjeka. Poraduje ga napredak, ali i zaboli prolaznost. Dočekao je Ilija četvoro unučića. Zaradio penziju. Provodio svoje dane igrajući šah sa komšijom i pomažući Olgi da čuva dječicu. Kaže mi danas taj komšija da je u nedjelju dok su igrali posljednju partiju Ilija bio najpričljiviji od kad ga poznaje. Kao da je znao, kao da je osjećao. Pa mu sve vrijeme pričao. “Moj Jovane, ja sam ti srećan čovjek. Kakva vajda onima što se oženiše mladi, pa se do moje ženidbe razvedoše. Rasturiše kuće i živote. A eto, ja momkovao dugo, a sve dočekao. Dvoje zlatne djece, četvoro unučadi. Olga je najbolja žena od svih koje znam. Nikad riječi nije mojoj majci rekla. A ona je, bog da joj dušu prosti, često prema njoj bila grešna. Ni mene nikad nije ružno pogledala. Sutra da umrem, ne bih zažalio. Ostavio sam napismeno, sve je Olgino dok je živa, poslije djeci napola, kako i treba. Meni je Bog dao sve, još samo želim laku smrt. Pokušao mu komšija reći da pusti ta Božija posla, da se ne zna kad će ko. A i nisu mu neke godine, izgleda zdrav, pa treba malo i uživati kad se sve završi – piše Lela.
Dodaje da je Ilija svemu znao mjeru i vrijeme, piše Blic.
– Tako je znao i da je tog dana povukao posljednji potez. Eto, život mi iz duše iščupao gromadu. Trebaće mnogo da sraste i zamladi. I dok ovo pričam sjećam se kako sam mislila da nema ništa teže ni bolnije nego biti kopile. Mislila sam da nema riječi kojom bi me mogli nazvati, a da zaboli i posiječe kao ona kojom su me zvali… Ali, nisam znala, ima. Siroče – piše Lela Milosavljević.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu