Njihova priča o upoznavanju i zabavljanju ostavila je bez daha one koji su je čuli kad ju je reditelj ispričao na Samitu mladih “Otvoren svijet” na Zlatiboru.
Kako je rekao Emir Kusturica, on i Maja su se zabavljali prije nego što je otišao u Prag na studije, ali da se ljubav kod njega nije ugasila.
Tokom izlaganja otkrio je kako se zaljubio u Maju koja je tada bila smatrana jednom od najljepših djevojaka u Sarajevu.
– Jednu noć na kraju prve godine studija kroz Prag prolazi jedan sarajevski šaner koji me izvodi na večeru i kaže: “Profesore…”, oduvijek su me zvali profesore jer sam volio da pričam, kaže: “Maja bi što prije trebalo da dođe do tebe ili ti do nje, napadaju je svi”. A ja sam tu ljubav kao ostavio, ali mi je bila na srcu.
Kažem: ‘Znaš šta, to je davno prošla priča, nema veze, ona ima svoj život, ja imam svoj”. Završi se to veče, četvrtak ujutru na tabli oglasnoj kaže: “Najveći film svih vremena ‘Amarkord’ Federika Felainija će biti prikazan sutra na projekciji po podne”, a taj šaner me podstakao na Maju, pa razmišljam da li da idem da gledam film ili da skočim na voz i otputujem za Sarajevo – prisjetio se Kusturica, pa nastavio:
– Trčim na stanicu, uskačem u voz, Mađarska, Horgoš, Zagreb, Beograd, presjedam, dolazim u Sarajevo, idem pravo u kafanu gdje smo mi sjedili zajedno. Sedam na onu električnu peć na struju, Borka, koja je vodila tu kafanu, kaže: “Profesore, nije valjda da nisi naučio u svijetu dobre manire, ne sjedi se na toj peći, sjedi vamo na tu stolicu”.
Kažem: “Da nisi možda vidjela ili da nije Maja dolazila ovdje?” Kaže: “Ne znam, čula sam da ima neki plavušan, sin nekog hirurga, ali ona ti koliko sam čula, ide u slastičarnu kod Nikole Jadranka na Ljubovici”. Ja brže-bolje u taksi, u slastičarnu, najedem se onih kolača, dođu mi do vrha grla, povraćam, nema Maje, nema tog dečka, čak sam bio istrenirao kako da mu objasnim da ne smije više da joj se približava.
Poslije ovog neuspjeha Kusta se vratio u Prag:
– Subota uveče, nisam vidio Maju. Nedjelja ujutru, Beograd, Zagreb, Horgoš, Prag i stižem negdje u ponedjeljak ujutru, dolazim, na oglasnoj tabli kaže zbog velikog interesovanja film “Amarkord” se prikazuje još jedan put. Odem u projekcionu salu i sjednem u prvi red. Počinje film, razmakne se zavjesa, kaže, ona neka žena pere veš. Provincija Rimini, jedan klošar vikne “La prima vera” i ja zaspim. Probudim se, kolege sa klase gledaju u mene onako sa podozrenjem, vidi se da si balkanski divljak.
– Čitava nedjelja je prošla u osjećanju krivice. Srijeda, srećem opet šanera, kaže: “Čuo sam se sa njenom prijateljicom. Čovječe, moraš da dođeš, moraš da je odvojiš, vodi je iz Sarajeva, nestaće ti, izgubićeš je, nećeš je nikad naći”. Krenem i opet se pitam da li da gledam veliki film ili da idem u Sarajevo. Odluka. Četvrtak veče. Voz. Neki bugarski kupe je bio. Ošugam se. Dođem u Sarajevo, majka me namaže onim praškovima – rekao je reditelj, a potom istakao da ni tad nije uspio da pronađe Maju.
– Odem ujutru u kafanu i jedan prijatelj kaže: “Ona ti je na Jahorini, izgleda da se zabavlja sa sinom Bebe Selimovića”. Uzmem od oca auto, na Jahorinu, prijatelji i ja popnemo se gore, metar i po snijega, dođemo u hotel “Jahorina”, nje nema i krene cuganje, jedna za drugom rakija ide. Oni se ponapijaju, ja ispratim čitav put do mladosti. Nema Maje. Vratimo se u Sarajevo, a ja opet na studije. Voz. Opet nisam video Maju, jer opet ta stvarnost koja te ludi. Dolazim u Prag, ponedjeljak ujutru, opet na oglasnoj ploči piše: “Zbog ogromnog interesovanja film “Amarkord” još jedna projekcija”. I sad ja na projekciji, razmakne se ona zavjesa. Prva slika žena pere veš, neka djeca pretrče obalom i ja zaspim. Probudim se, bruka nikad veća. Neki Poljak neće da priča sa mnom. “Kakav je to čovjek. Pa je li moguće da ti negiraš najveće dostignuće u istoriji kinematografije?” Ćutim. Skrušen, prisjetio se, Kusturica je na kraju ipak imao sreću da pronađe Maju i da se vjenča s njom.
– Dolazim na Mljet, na Mljetu nekadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić, koji nije bio tada predsjednik. Kažu mi došla je Maja. Bicikl, na glavni trg, Maja je tu, mi se onako pozdravimo, kafa. Ćutimo, ćutimo, ćutimo, kao i u svim tim dobrim ljubavnim pričama. Pita me: “Jesi čuo da je Felini napravio jedan divan film? Jesi gledao ‘Amarkord’?” Sad ja da se ne obrukam kažem: “Pa ko nije gledao ‘Amarkord”. I te iste godine u bioskopu “Romanija” nas dvoje smo gledali film ‘Amarkord’ Federika Felinija i zapravo poslije toga je došlo do vjenčanja. Tako je to kad se daje prednost životu, a ne fikciji, jer ona uvijek čeka, a život ne čeka, u životu mora čovjek da razvija pozitivne instinkte i da djeluje u odnosu na izazove – zaključio je on, prenosi Kurir.