Tim riječima opisuje svoju svakodnevicu naša hrabra sunarodnica Evica Sibinović, koja je ovih dana u prvoj liniji borbe s virusom u Francuskoj, zemlji gdje je kovid 19 doslovno pokosio stanovnike domova za stare, prenosi Espreso.
Najgore je kad vidiš da ne možeš da pomogneš. Svačega sam se nagledala. Odlazili su mi ljudi pred očima. Odjednom, u roku od nekoliko dana, izgube bitku s bolešću. Čim virus dođe do pluća, odmah ih obori. Nedavno smo jednog stanara, zajedno s ljekarskom ekipom, više od dva sata pokušavali da oživimo, ali uzalud. Pogledaju nas, kažu da ne mogu da izdrže, i odu. Još mi odzvanjaju riječi jedne žene s mog odjeljenja koja me je preklinjala da nešto učinim, ponavljajući da ne želi da umre – prenosi Evica svoja potresna iskustva.
Evica Sibinović je porijeklom iz sela Zlatara, koje se nalazi između Brusa i Kruševca. U Francuskoj živi od 1995. godine, kada je zasnovala porodicu sa svojim bivšim suprugom Slobodanom Slavkovićem, sa kojim i danas, u slozi, živi u istom stanu. Završila je, u Kruševcu, školu za medicinske sestre, a specijalizovana je baš za infektivne bolesti. To joj ovih dana dobro dođe:
– Ne plašim se. Znam kako treba da se zaštitim. Poštujem norme, ništa ne radim na brzinu i smirujem koleginice.
Ističe da u početku nisu imali ni potrebnu opremu.
– Nevjerovatno je kako jedna tako razvijena zemlja, poput Francuske, nije imala čak ni maske. Bilo im je skupo da ih čuvaju! Sad ih prave od čega stignu. To će da im bude nauk za drugi put. Ali, sada imamo sve, bluze, vizire, kape, rukavice, maske… Čim počnem smjenu, obučem se od glave do pete. Na vratima svake sobe stoji znak ko je kontaminiran. Odmah kad izađem iz osobe sve svlačim i bacam u poseban kontejner. I tako iznova. Kuvamo se pod plastikom i maskama, ali mora se.
Evica radi u velikom državnom Domu penzionera “Madlen Verije” pri bolnici u Monružu, u najbližem pariskom južnom predgrađu. Svi ovde imaju neku patologiju, dijabetes, visok pritisak, srčane tegobe, Alchajmerovu ili Parkinsonovu bolest… Tu žive, tu se i liječe.
Mogao je neko i da umre od srca, ali virus je to ubrzao
– Ima različitih bolesti, ali svima koji su umrli sa više simptoma upisano je da su stradali od kovida 19. Jer, mogao je neko i da umre od srca, ali virus je to ubrzao.
Sve je u domu u kom radi, kaže, počelo 15. marta. Posjete staračkim domovima su u Francuskoj bile zabranjene od 12. marta, ali je jedan od stanara, star 82 godine, za vikend iskoristio priliku da glasa i pritom posjetio svoju djecu. Tad još nije bilo karantina. Naša sagovornica misli da je pri povratku unio virus i da je zarazio cijeli sprat. Umro je u bolnici.
– U početku je bilo strašno. Na četvrtom spratu, gdje je sve počelo, umrlo je više od desetoro. Onda je virus počeo redom da silazi na niže spratove. Preminulo nam je do sada 22 od 168 stanara. Mnogo ih još ima u bolnici, i onih koji tek treba da budu prebačeni. Mnogima se, istovremeno, ukazuje pomoć i direktno u domu. Bolnice su prepune, zovemo sve dok ne pronađemo slobodno mjesto. Ekipe Hitne pomoći dođu, daju im kiseonik, a one najteže odvoze.
Ovih dana Evica ne zna za pauzu. Rijetko kad je slobodna. Često radi noću, malo odspava preko dana, pa ponovo na posao. Isto važi i vikendom. A na poslu po cijelu noć obilazi najteže slučajeve, zove Hitnu pomoć, spasioce…
Do prije petnaestak dana bilo je još teže, jer se nije znalo ko je zaražen.
– Sada smo svi testirani, i stanari, i osoblje. Ja sam negativna, jer dosta vodim računa, ali ima kolega koji su pozitivni. U mojoj ekipi tri koleginice su se zarazile, dvije su na bolovanju, a za jednu još nismo sigurni. Imamo i psihologe koji s nama razgovaraju o strahovima, o tome kako podnosimo epidemiju, ovoliku smrtnost, i puno nam pomažu.
Mnogima je izolovanost prethodnih više od mjesec dana psihički teško pala. Mučili su se bez porodica, posjeta, tople riječi najbližih.
– Vidjela se tuga u njihovim očima. Ponekad bi pomalo pričali video-vezom. Ali, noću ne bismo mogli da ih smirimo. Najgore je kad umiru, a ne mogu da vide svoje najbliže. Porodice su uznemirene, ne znaju šta da rade. Imamo mrtvačnicu, ali zaražene koronom u nju ne smijemo da snosimo. Sve odvoze u hangar na Veletržnici u Ranžisu, a familije ne mogu dostojno da ih isprate na posljednji put. Sve to stvara velike traume.
Ima, ipak, i srećnih ishoda
– Nekoliko naših stanara s blizu sto godina su, hvala bogu, dobro. Jedna dotjerana baka, sa 97 godina, po cijelu noć se šeta i dolazi kod nas sestara na kolače. Ima Alchajmerovu bolest, srce joj je bolesno, ali ju je korona zaobišla.
Sada je opšta situacija malo bolja.
– Virus slabi, ali ljudi i dalje umiru. Izdahnu po jedan ili dvoje nedjeljno. Na početku ih je svake noći umiralo toliko. Od pre nekoliko dana dozvoljene su i posjete, ali se pribojavamo kako će se poštovati mjere zaštite. Prvog dana smo sve morali da upozoravamo da stave maske. Čekamo da vidimo da li će biti drugog talasa, kada se ukine karantin 11. maja. Neki na ulicama ne poštuju mjere, trče, voze bicikle, kupuju, kao da se ne radi o njihovom zdravlju i životu.
Evica, istovremeno, kad god joj se ukaže prilika, prati šta se događa u Srbiji.
– Stalno gledam naš program na televiziji. Čujem se i sa kolegama, rođacima, prijateljima. Bila sam u januaru, valjda ću moći ponovo da otputujem na ljeto. Nadam se da će granice do tada biti otvorene.
NIKUD BEZ MASKE I RUKAVICA
Evica živi s bivšim mužem Slobodanom, koji ističe da njegova supruga veoma vodi računa o higijeni.
– Rijetko izlazimo, a napolju nosimo rukavice i maske. Često peremo ruke. U dobroj sam fizičkoj kondiciji, ali ipak imam 74 godine i moram puno da se pazim – ističe sagovornik.
DEZINFIKUJEM SVE ŠTO DODIRNEM
Masku nosim i u kolima, kad idem na posao. Bez obzira na to što sam sama, dezinfikujem i volan, vrata, menjač… Čim dođem kući, obrišem ključeve, telefon, sve što sam nosila sa sobom. Lift otvaram maramicom. Sve isto radim i na poslu. Mnogi se zaraze ne vodeći računa o tome.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu