Ja sam po pravom imenu i prezimenu Milenko Maletić – počinje svoju priču starac i sve to dokumentuje podacima u ličnoj karti.
Ali, kaže, da je sve do polaska u školu mislio da se zove Dragan.
– Kad sam pošao u školu, majka me je dovela, uvela u učionicu, a ona je ostala ispred. Učiteljica je počela da proziva đake, ali nikako da prozove moje ime. Pošto ona nije prozivala Dragana, ja se nisam ni javljao. Jeste prozvala Milenka, ali ja nisam znao da se tako zovem. Onda me je učiteljica, sjećam se, izvela u hodnik i pitala da li ima neko od roditelja Maletić Milenka. Mati se javila jer je ona znala da se ja zapravo tako i zovem. Onda je učiteljica pitala da li je dijete u redu, jer se ne odaziva na svoje ime i prezime – prisjeća se Milenko, odnosno Dragan i dodaje da i danas, ako u njegovoj ulici neko traži Milenka, sigurno neće moći da ga nađe.
Eventualno da pokuša sa nadimkom Dadov Šompin, na koje se, takođe, odaziva.
Nema pojma zašto Dragan, kada je Milenko
Milenko je do danas ostao Dragan, kako su ga prozvali deda i baba kada se rodio, ali ni sam ne zna iz kog razloga.
Međutim, to nije rijetkost u Mačvi što dokazuje, imeđu ostalih, i ime vlasnika kolibe u kojoj su se često okupljaju mještani.
Milenko je tek prvog dana škole saznao da se zapravo zove Dragan (prvi sdesna)
– Da bismo vam to dokazali kako mi najjednostavnije znamo ko je vlasnik ove kolibe, mi kažemo da je to Živorad Žića Puzić Cicva Jocić. Zapravo, njegovo ime je Živorad, mi ga zovemo Žića, preziva se Puzić, ali pošto Puzića ima dosta u tom selu, familiju iz koje on potiče zovu Jocići, a Cicvara je nadimak. Mi ne znamo da li je on volio cicvaru pa ga tako zovu ili zbog nečeg drugog – objašnjava Slobodan Milićević, poznatiji u Bogatiću kao Boban Tulin.
Što bi rekli Bosanci – “Niđe veze!”
Nije neuobičajeno i u drugim dijelovima Srbije da se daju nadimci, međutim, kod Mačvna je ponekad Milanu nadimak Goran, a Draganu Zoran. A tek kod prezimena nastane prava zbrka, jer i svaka familija ima svoj nadimak, pa nije rijetkost da se uz ime i nadimak čuju dva prezimena.
– Primjera radi, ako uzmemo Puziće, njih ima 63 kuće u našem šoru. Skoro svaka kuća, ili nekoliko njih ima svoj nadimak, na primjer – Kravljačini, Jocići, Sedalovići, Ukljukovići, Križići, Rogonjići, Despotovi, Švrćići, Konđići, Lilići, Vatraljevići, Cujini… – objašnjava Slobodan Milićević.
Đonlića, dodaje, ima 45 kuća i isto tako imaju nadimke među kojima su Gajdići, Tatići, Ćirići, Tutnjavići, Brkići, Grkovići , Icmanovi, Pašini, Bulići, Curići, Čičići, Ašići i drugi…
Martinoviće zovu Gojkovići, Lackovi, Gajini, Ćelići, Papulići, Džabići, Kiselčići, Ignjići, Goljići, Makušići, Glavčinići, Čičini, Munjići, Pišonjići, Pupići, Avramović, Cvolići, Šabanovi, Šećerovi…
Nadimke, imenima i prezimenima ne znaju kako su dobijali, ali ih se nisu odricali.
Dragoljub Bule Murin Puzić Vatraljević…
– Ja sam Dragoljub Bule Murin Puzić Vatraljević. Nešto sam dobio rođenjem, nešto odrastanjem, a nešto sam naslijedio od familije. Odrastanjem je bilo Bule, po ocu me zovu Murin, a prezime Puzić je iz grupe Vatraljević – priča Murin koji se ne okreće kada ga neko zove po imenu Dragoljub.
Vremenom je postao Murinjo, pa vjeruje da će njegov sin i taj nadimak naslijediti.
Ko razumije, razumije, a oni su sebi našli način da jedni drugima objasne o kome pričaju, a kako to djeluje posmatraču sa strane, Mačvanima i nije baš mnogo važno.
Možda se baš zbog toga žene u ovom kraju rijetko odlučuju da zadrže svoje prezime kada se udaju, jer ko zna kako bi tek to zvučalo.
Istraživanje o familijama
U listu „Krug“ 1995. godine objavljena je priča Stanimira Saša Đergovića, dugogodišnjeg učitelja u mačvanskom selu Klenje i poznavaoca mještana, u kojoj se bavi zanimljivim podacima o familijama u Klenju, konstatujući da veliki broj familija koje, osim zvaničnog prezimena ima i druga po kojima su još poznatiji.
Ercegovčevići su se, kako Đergović navodi u tom tekstu, doselili iz Hercegovine i u prvo vrijeme su nosili prezime Hercegovčević, ali se vremenom prvo slovo izgubilo. Domaćinstva ove velike familije imaju više nadimaka: Pureševići, Cevurići, Nogići, Krajcarići, Pijukovići, Mirjanići, Ivčići, Marčići…
Za Nogiće, kako navodi u tom tekstu, predanje kaže da su ovo drugo prezime dobili po hajduku Nogiću, koga su romanu „Hajduk Stanko“ opisuje Janko Veselinović.
Krajcarići nose nadimak po jednom svom pretku koji je mnogo volio da igra krajcarice.
Još dok je bio mali, sa svojim vršnjacima je bacao groševe na liniju, a otac je govorio: Ti ćeš biti prava krajcara! I tako, svi njegovi nasljednici ostadoše Krajcarići.
Za Pijukoviće se priča da je jedan njihov predak bio vrlo siromašan i da je imao samo jedan pijuk kojim je cio dan vadio panjeve i nadničio kod gazda, saznaje Blic.
Đergović dalje opisuje kako su Đenadići postali Čikanjići.
– Za Čikanjiće vele da se njihov predak udavio u Drini prilikom kupanja. Njegova dva mala sina, pošto ni majke nisu imali, usvojio je i odgajio stric koji se nije odvajao od djece. Siročići su zavoljeli strica i stalno trčkarali za njim, govoreći: „Naš čikana, naš čikana!“. Po tome i njihova familija kasnije dobio nadimak. Katanići, pak, dobiše nadimak po jednom pretku koi je 1844. godine u Šapcu vidio mađarske vojnike – katane. Po povratku u selo stalno je tepao sinu jedincu: „Ti si moj katana!“ Dječak je odrastao, prozvali su Katana, a njegove potomke Katanići. Čekići su nekada u svojoj porodici imali neku babu Stanisavu, koju je cijelo Klenje zvalo baba Čeka. Kažu da je bila vrlo pametna i otresita žena i da je živjela više od sto godina. Imala je mnogo unučadi i kad ih neko upita čiji su, oni bi odgovarali:“Čekini, baba Čekini!“ – navodi se u tekstu Stanimira Đergovića, Krug broj 25, 1995. godine.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu