Dodaje da je ovo svojevrsna podrška unitarnoj Bosni, i težnji Bošnjaka da BiH bude zemlja „Bosanaca“ kao jedinstvenog „zemaljskog“ naroda, bez obzira na njihovu vjersku nejedinstvenost.
Jer, vjera je isključena kao identitetski kriterijum, isključeni su i nacionalni jezici, i onaj lingvistički komunikativni, kakav je srpski, i oni politički simbolični, kakvi su takozvani hrvatski i bošnjački. Za jedini identitetski kriterijum uzet je „bosanski“ kao zemaljski jezik – objašnjava Kovačević.
Šta to znači za Srbe i srpski jezik?
– Ovo je vrlo opasan primjer negiranja srpskog naroda i srpskog jezika, posebno zbog toga što se, siguran sam, u određenju takvog „bosanskog“ u Australiji, on definiše kao jezik cijele BiH, a ne samo kao jezik Bošnjaka. S obzirom na to da je na gramatičkom planu „bosanski“ podudaran srpskom jeziku, samo izučavanje srpske gramatičke strukture pod nesrpskim imenom predstavlja veliki problem, svojevrsno direktno negiranje srpskog jezika, gotovo lingvistički „falsifikat“. Naime, na lingvističkom planu „bosanski“ je samo preimenovani srpski jezik, odnosno, samo drugo, političko ime srpskoga kao (etno)lingvistički utemeljenog jezika.
U cijelu priču se umešala čak i Ambasada BiH u Kanberi?!
– To onda nije Amabasada BiH, nego je to bošnjačka ambasada. To nije ambasada koja poštuje Ustav BiH i u njemu navedenu ravnopravnost triju jezika i triju naroda, nego je to ambasada koja predstavlja od muslimana, to jest Bošnjaka, željenu BiH kao unitarnu zemlju, u kojoj bi na osnovu „bosanskog jezika“ trebalo sve stanovnike BiH podvesti pod jezički unisone, i nacionalno determinisane „Bosance“.
Šta dalje?
– Na takvo antisrpsko zastupanje BiH od institucija BiH, koja je država dvaju entiteta, a koja se predstavlja kao država jednog naroda i jednog nepostojećeg zemaljskog jezika, morale bi oštro reagovati institucije Srpske i srpski predstavnici u zajedničkim organima BiH, posebno srpski član predsjedništva BiH.
U osnovnoj školi u Kozarcu raspisan je konkurs za nastavnika „bosanskog jezika“, a direktor poručuje da se ovaj jezik u ovoj školi izučava 15 godina?!
– Pa, to samo pokazuje da direktor ne poštuje Ustav RS, niti stavove prosvjetnih organa Srpske u kojima se stalno naglašava da u Srpskoj nije niti će ikad biti priznat jezik bošnjačkog naroda pod imenom „bosanski jezik“. Budući da je takav konkurs raspisan nasuprot ustavnim i svim zakonskim odredbama RS, on mora biti poništen.
A direktor?
– Direktor zbog svog antiustavnog postupka mora snositi sankcije. Ciljevi datog konkursa slični su ciljevima Ambasade BiH u Kanberi i ciljevima cijele bošnjačke jezičke politike – nametnuti za cijelu BiH „bosanski jezik“, a posebno Srpskoj.
Zašto bošnjačka javnost, te njihovi lobisti po svijetu, pošto-poto žele dati legitimnost „bosanskom jeziku“ u Srpskoj?
– Danas je na sceni povampirena Kalajeva jezička politika. U pokušaju stvaranja posebne bosanske nacije, Benjamin Kalaj je za osnovni kriterijum uzeo jezik, nastojeći inaugurisati „bosanski jezik“ kao kamen-temeljac te zamišljene bosanske nacije. A danas je na djelu upravo ta politika koju sprovode Bošnjaci, potpomognuti međunarodnom zajednicom.
Koji je cilj te politike?
– Pretvaranje Srba iz BiH u Bosance, i to preko jezika kao identiteskog nacionalnog kriterijuma. Na tom putu asimilovanja Srba u Bosance najveća je prepreka srpski jezik i na njemu stvorena srpska kultura u BiH. Zato je potrebno iz BiH prognati srpski, pa je onda vrlo lako ustvrditi, pa i dokazati svijetu, da u BiH žive Bosanci i samo Bosanci. Ali, dok Srbi ne prihvate „bosanski jezik“, čime bi se gotovo eksplicitno odrekli srpskog jezika kao nacionalanog identitetskog kriterijuma – takvi naumi i Bošnjaka i njihovih stranih pomagača ostaju samo pusta želja. I sve dok jezik Bošnjaka u RS ne bude prihvaćen pod bosanskim imenom, i Bošnjacima i svijetu je jasno da „bosanski jezik“ nema legitimitet ni u samoj BiH, a kamoli u svijetu.
Šta je Srbima činiti da do toga ne dođe?
– Srbi ni pod kakvim uslovima, žele li ostati Srbi, i žele li sačuvati RS ne smiju prihvatiti „bosanski jezik“ kao jezik Bošnjaka sa simboličkom, a bez samosvojne komunikativne jezičke funkcije.
Kuda agresivno nametanje naziva „bosanski jezik“ u Srpskoj vodi srpski jezik i kulturu?
– Agresivno nametanje naziva „bosanski jezik“ za Bošnjake znači i redefinisanje prošlosti BiH, posebno bosanskohervcegovačke kulturne baštine. Tako Bošnjaci počinju da falsifikuju kulturnu baštinu BiH, pa nisu rijetke tvrdnje da je Povelja Kulina bana napisana bosančicom, nasuprot naučnim činjenicama da je „bosančica“ zaparavo samo brzopisni tip srpske ćirilice.
Da li bi davanje legitimnosti „bosanskom“ jednog dana, ipak, moglo da se desi u RS?
– Ne daj Bože da se desi ni pod kakvim uslovima. Svako od Srba koji bi pristao na priznanje „bosanskog jezika“ vjerovatno bi napravio jednu od najvećih nacionalnih izdaja u srpskoj istoriji, jer bi ukinuo i Srbe i srpski jezik u BiH.
Šta smo do sada morali uraditi, a nismo, u pogledu zaštite srpskog jezika?
– Gotovo ništa! Kao da postoji otpor vraćanju naučnog digniteta srpskom jeziku i ćirilici. A vraćanje digniteta moguće je, prije svega, kroz obezbjeđenje drukčijeg institucionalnog, odnosno političkog odnosa prema srpskom jeziku i ćirilici. Institucionalna nebriga za srpski jezik i ćirilicu posebno je izražena u RS.
Na šta konkretno mislite?
– Na nehajan odnos glavnih institucija koje bi morale da se bave zaštitom srpskog jezika i ćirilice. Počelo se s izradom zakona o jeziku i pismu u RS i sve je ostalo na početku, na prvoj konstitutivnoj sjednici komisije. Toliko puta je naglašeno da se katastrofalna jezička nekultura može zaustaviti jedino uvođenjem srpskog jezika i jezičke kulture na sve fakultete bez izuzetka. Ali, za to niko od politički odgovornih ne haje.
Šta je sa statusom i sudbinom ćirilice?
– Ćirilica je jedino srpsko nacionalno pismo. Ona Srbe prati od početaka pismenosti do danas, a u posljednjem stoljeću ona kod Srba biva sve više potiskivana latinicom, i sve češće njom zamjenjivana. Dospjela je u duboki hlad iz koga nikako ne može da se vrati na svjetlost dana.
Šta bi značio njen povratak na svjetlost dana?
– Značio bi silazak sa scene srpske anacionalne i antinacionalne pseudoelite i istovremeno povratak na scenu srpske nacionalne elite, koja neće Srbe ubjeđivati „da prošlost nije važna i da se treba okrenuti budućnosti“. Na svim prostorima na kojim Srbi žive, ćirilicu možemo sačuvati tako što će ona biti jedino službeno pismo cijeloga srpskoga naroda. Neophodno je što prije napraviti zajednički ćirilički bukvar, ekavskog i ijekavskog izgovora, koji će biti i potvrda početka praktične realizacije službenog statusa ćirilice kod Srba bez obzira na to gdje oni žive.
Da li je „bosanski“ najveća prijetnja srpskom jeziku?
– Bez sumnje jeste, jer naziv „bosanski jezik“ podrazumijeva sadržaj „jezik BiH‘‘, i tim sadržajem „pokriva“ sve konstitutivne narode u BiH. U saodnosu naziva za jezik, jednog zemaljskog: „bosanski“, i jednog nacionalnog: „srpski“ – bosanski je nužno nadređen, a srpski bi bio samo njegova nacionalna varijanta. Zato Srbi, kao autonoman narod sa autonomnim jezikom u Bosni i Hercegovini, ne mogu niti smiju prihvatiti naziv „bosanski jezik“, s obzirom na to da se on ne odnosi na „jezik bošnjačkog naroda“, nego na jezik svih stanovnika Bosne i Hercegovine.
