U razgovoru za Srpskainfo pitali smo ga kako se desilo to da svoj prvi visokobudžetni film snimi relativno kasno, s obzirom da je karijeru započeo početkom osamdesetih. Beskompromisnog stava, uvijek je snimao isključivo filmove koje je želio.
– Uvijek sam želeo da snimam filmove koji bi bili posebni, autorski. Čovjek treba da uradi ono što želi i šta u datom trenutku može. Sa uvjerenjima ne treba pretjerivati, jer će se desiti, kao ovima što se bune protiv Rio Tinta, da postanu Ludisti. Ludisti su željeli da unište sve mašine kako ne bi došlo do napretka i da bi se očuvala priroda – kaže on.
Treba ipak biti realan, dodaje.
– Jedna je stvar šta čovjek misli da mu je talenat i šta hoće da radi, a druga stvar je šta može da radi. Dugo vrijeme je potrebno da čovjek stigne do momenta da može da realizuje svoje želje na kvalitetan način. U svijetu filma je to posebno važno, jer kad reditelj dođe u fazu da kaže “može mi se” znači da ima produkcijske uslove da napravi pravi film. Meni se sa filmom “Nečista krv” desilo da sam zakoračio u to “može mi se” da napravim takav film, sa svojih 60 godina. Kada smo mi imali 35 godina, moglo je da se desi da snimimo dobar film i da on obilježi to vrijeme. Moj film “Zemlja istine, ljubavi i slobode” iz 2000. godine bio je urađen u maniru “Dogme” Larsa Fon Trira. Mislio sam tada da će takav film biti uzor za stotine mladih reditelja da krenu da snimaju slične, međutim niko to nije uradio. Slijedeći “Dogma” film sam ponovo snimio ja 2005. godine i zvao se “Jug jugoistok”, sa Sonjom Savić u glavnoj ulozi – navodi Petrović.
Za svoj prvi film dobio je veliku nagradu na internacionalnom festivalu u Manhajmu.
– Moram da kažem da se najveći broj nagrada u svijetu filmu dobija iz političkih razloga. U Evropi se novac za filmove dodjeljuje iz fondova kojima rukovode politički interesi, na manje ili više transparentan demokratski način. Moj film je dobio nagradu zbog toga što je to bio prvi film iz ove sredine koji se pojavio poslije 5. oktobra, kada smo mi bili pozitivna vijest na CNN-u. Mislio sam tada da sam dobio nagrade zato što su ljudi razumjeli vorholovštinu u tom filmu, godarovsko makavejevske primjese, ali je to bila moja zabluda. Kasnije sam shvatio da sam nagradu dobio samo zato što je taj film reprezentovao prevratničku Srbiju poslije Slobodana Miloševića. Što se tiče filma “Jug jugoistok” on je potpuno prošao ispod radara, neprimjećen. Napravio sam ga za Sonju Savić, jednu od najvećih glumica koju smo imali na ovim prostorima. Međutim, evo baš skoro me je zvala jedna teoretičarka filma kojoj je upravo “Jug jugozapad” važan segment njenog doktorata. To znači da vrijedne stvari uvijek nađu svoje mjesto. Idući film koji sam uradio bio je dječiji, “Agi i Ema”. Kada je završen film i trebalo da bude promovisan, producent ga je iz meni nepoznatih razloga prosto sakrio – kaže Milutin Petrović.
Generacija “novog talasa”, kojoj na izvjestan način pripada i Milutin Petrović, prosto je bila sasječena od početka devedesetih.
– Naša generacija je, na žalost, tridesetak godina živjela u sredini gdje su se dešavali ratovi, inflacije, sankcije, život na rubu egzistencije. Najbolje godine naših života zapravo su bile u stalnoj bici da se preživi. Kreativni potencijal koji smo imali osamdesetih, kada smo zajedno radili projekat “Telefomanija”, kada sam režirao emisije “Hit mjeseca” ili “Popovanje”, prosto je bilo nemoguće razviti u vrijeme raspada bivše Jugoslavije. Dešavao se tih godina strahoviti salto mortale cijelog društva. Mi smo kao kreativci plutali na splavu na kom su bili umjetnici poput Huga Prata, Miliusa, Voltera Hila, a realnost je bila potpuno protiv nas. Sa svojih 25 godina osjećali smo se da smo tu, u sred umjetničkih tokova čitavog modernog svijeta, u vrijeme novog talasa posebno. Ja sam tada vjerovao da ću sa Hugom Pratom raditi neki scenario. A onda je taj splav na kom smo bili krenuo da tone. Prosto, bila je to sudbina naše generacije – smatra Milutin.
Uspješno je radio i u pozorištu, kao i na televiziji, za koju je režirao serije poput “Dome, slatki dome” i “Plaško Hrabrović uzvraća udarac”.
– Ovo je sredina u kojoj se uspjeh ne prašta. Ja sam 1992. godine uradio predstavu “Trinidad” u Bitef teatru, koja je bila veliki hit. Tada sam uveo video projekcije na sceni, živi bend, glumce s mikrofonima; to su kasnije počeli da koriste mnogi reditelji. Poslije uspjeha te predstave, nikada me niko nije pozvao u nijedno pozorište da ponudi neku novu saradnju. Ipak, zadovoljan sam šta se dešava sa filmom “Nečista krv”. Film je dobio puno nagrada, imao visoku gledanost, serija je prošla još bolje. Akademska zajednica prepoznaje važnost mojih radova. Ja imam referencu u srpskom izdanju “Istorije umjetnosti” Jensena, a bilo je perioda kada sam zbog svojih ubjeđenja jeo samo paštetu i hljeb – prisjeća se on.
Veliki trag Milutin Petrović je ostavio i u muzici. Osamdesetih je bio u bendu “Heroji”, potom je snimio nekoliko bluz albuma kao “sing songwriter” pod imenom Mylutin, napravio je album u “Amerikana” stilu sa bendom “El Dorado”.
– Kada smo s našim bendom “Heroji” snimili album “88” napravili smo koncert u SKC-u i sala je bila dupke puna. Čak su mnogi ostali i napolju. Potom smo radili scenarije za filmove. Jedan od tih bio je projekat “Also Sprach Fića” koji smo pisali zajedno s Nebojšom Pajkićem. Tada je on ušao u proizvodnju u tadašnjem “Avala filmu”, trebalo je da ga snimim. Zbog tog filma nisam učestvovao u omnibusu “Tako je propao rokenrol”. Ovi iz Avala filma su smatrali da sam u tom trenutku suviše veliki za studentski omnibus film. Par godina kasnije pojavio se film “Vejnov svijet”, superiorna komedija, koja je imala nevjerovatnu sličnost sa projektom “Tako je govorio Fića”. Eto, da smo tada živjeli u Americi, mi bi svakako još tada nastavili svoje karijere radeći filmove koje želimo. Ovako se “Avala film” neshvatljivo brzo ugasio kao producentska kuća. Početkom devedesetih sam trebao da radim igrani film “Politikin zabavnik”, ali se opet sticajem čudnih okolnosti sve raspalo – kaže režiser.
Tih devedesetih godina se, ističe za Srpskainfo, osjećao sluđeno.
– Da nema muzike, mislim da bih odavno umro. Meni je muzika veoma važna stvar u životu. Bukvalno kao neka psihoaktivna supstanca koja me podiže u životu. U muzici se uživa u svakom trenutku, od momenta kada stvaraš pjesmu pa do njenog izvođenja pred publikom. Postoji ta famozna Kula pjesama i iz nekog razloga ja tamo imam neki ulaz. Nikad nisam planirao da se bavim muzikom, ali kad god uzmem gitaru meni dođe pjesma. U svijetu postoji segregacija što se tiče umjetnika; klasifikuje se po sistemu, ovi su crnci, oni dobro sviraju bluz. Mislim da je to pogrešno. Meni Čak Beri nije američki umjetnik ili crnac, on je meni prosto ikona Čak Beri. Često sam objašnjavao da je stvar s mojim pjesmama, kao da na ulici često srećeš čovjeka koji ti pritrči i pokloni ti divnu kristalnu čašu. Kad sakupiš pedesetak takvih čaša, imaš zaista vrijednu kolekciju i s vremenom samo još više razumiješ njihovu pravu vrijednost – kaže Milutin Petrović na kraju razgovora za Srpskainfo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu