Naglašava da je broj malignih bolesti u stalnom porastu, što potvrđuju i zvanične statistike.
Prema podacima iz poslednje publikacije IZJZ, u periodu od 2009. do 2014. broj novooboljelih porastao je za skoro 28 odsto. Primjera radi, 2014. smo imali preko 5.700 novooboljelih, što je više nego ranijih godina – kaže prof. dr Zdenka Gojković, koja je i nacionalni koordinator za maligne bolesti u RS i stručni konsultant FZO za citostatike.
U kolikom su riziku od obolijevanja građani sa lokaliteta na koje su padale NATO bombe?
Osiromašeni uranijum je sigurno faktor rizika. On oštećuje ćeliju, koja kasnije može da pređe u malignu, što je prvi korak u stvaranju karcinoma. Takođe, osiromašeni uranijum u površinskim slojevima zemljišta ostaje i do deset godina, pa sve što uzgajamo na takvom zemljištu biva zagađeno. Profesorka Dana Grujičić iz Srbije, koja je neurohirurg, primjetila je da u posljednje vrijeme raste broj oboljelih od tumora mozga. Baveći se ovom problematikom, uvidjela je da je među oboljelima veliki broj ljudi koji su u Bratunac izbjegli sa područja koja su bila bombardovana.
Šta da rade ljudi sa tih područja?
Jedina opcija je da idu na redovne kontrole. Naglasila bih da postoje tumori kod kojih, praktično, promjene možemo tako rano otkriti da se spriječi pojava bolesti. To je slučaj sa karcinomom grlića materice, dojke, debelog crijeva. Ali, ima i onih koji se ne mogu otkriti tako rano, kao naprimjer karcinom pluća. Takođe, teško je rano otkriti i karcinome jajnika, želuca, pankreasa.
Zašto?
Zato što često ne daju specifične simptome bolesti, nego simptome koji su karakteristični i za mnoga druga nemaligna oboljenja, pa ljudi na njih uglavnom ne obraćaju pažnju. A kad simptomi postanu izraženi, bolest je već uznapredovala. Zato ljudi moraju da prate svoje tijelo i da obraćaju pažnju na simptome.
Na šta ljekari treba da obrate pažnju?
Iako je kod nas veliki pritisak na dijagnostičke procedure, ljekar mora da bude precizan, da obrati pažnju na pacijentove tegobe i procijeni šta je prioritet. Mi u UKC tako radimo. Kada posumnjamo na nešto, imamo mogućnost da takav slučaj ocijenimo kao prioretan. Imamo konzilijume, u kojima učestvuje više različitih specijalnosti. Ako oni odluče da je nešto prioritet, pacijent dobija ranije termin za pretragu.
Kakva je najčešće sudbina oboljelih od karcinoma?
Na sreću, ti pacijenti danas dugo žive, jer imamo dosta dobrih lijekova, a sve više jača i svijest ljudi koliko je važno da se bolest što ranije otkrije. U proteklih desetak godina udruženja pacijenata, posebno „Iskra“, stalno provode akcije kojima se pokušava podići svijest o značaju ranog otkrivanja bolesti, te razbiti predrasude da rak nije bauk, odnosno da se on može liječiti i izliječiti. U svim aktivnostima prate nas i mediji, što nam je od velike pomoći.
Koji su faktori rizika?
U okviru aktivnosti koje je pokrenula SZO, a i mi smo dio te priče, pravimo akcioni plan za prevenciju nezaraznih bolesti. Glavna tema SZO je smanjiti upotrebu duvana. U Americi se vode velike kampanje protiv pušenja, pa kod njih karcinom pluća nije vodeći, a kod nas jeste.
Ipak, često možemo čuti da neko kaže – znam čovjeka koji nikad nije pušio, a dobio je karcinom pluća?!
Mora da se zna da ima više vrsta karcinoma pluća. A najučestaliji je povezan sa pušenjem. Takođe, pušenje nije samo uzročnik za karcinom pluća, nego i za mnoge druge karcinome, počev od usne duplje, ždrijela, grla, jednjaka, želuca, debelog crijeva, grlića materice, materice.
Protiv čega još, u pogledu preventive, treba da se borimo?
Protiv alkohola. Osim karcinoma jetre koji je posljedica ciroze, on je faktor rizika za nastanak karcinom usta, ždrijela, jednjaka, želuca. Dalje, ishrana, ne smije da bude previše opterećena masnoćama, šećerom i solju. Treba konzumirati voće i povrće koji imaju vitamine koji su antioksidansi.
Šta je sa pesticidima?
I oni su faktor rizika, a kod nas je uglavnom sve prskano. Raduje me vijest da će u Lazarevu biti otvorena tržnica sa organskom hranom koja nije prskana ili je prirodno prskana.
U kojoj mjeri se ljudi na vreme javljaju ljekaru?
Iako je značajno podignuta svijest o prevenciji, i danas imamo pacijente koji dolaze sa prilično uznapredovalim stadijumima bolesti. Posebno mi je žao kad dođe žena sa uznapredovalim stadijumom karcinoma dojke, jer su ovdje simptomi veoma rano uočljivi. Kada takve pacijentkinje pitamo zašto nisu došle ranije, najčešće kažu da je razlog strah od najgoreg. Često kažu i da su čekale da dijete završi školu ili zbog bolestan muža, tako da su sebe stavile u drugi plan.
Koliki smo napredovali u dijagnostici?
Činjenica je da pacijenti često čekaju dugo na pretrage. Međutim, u onkologiji nema hitnoće u tom smislu kao, na primjer, u kardiologiji. Postoji relativna hitnoća, gdje se nešto ne može zapuštati mjesecima. Potrebno nam je više aparata, ali nije dovoljno samo to, nego nam treba i stručan kadar koji je ekspert za određene oblasti. Važno je i to što u UKC imamo Centar za dojku.
Šta je sa ostalim bolnicama?
Godinama sam radila na otvaranju onkoloških centara u svim bolnicam u RS, i ovaj posao je 90 odsto završen. Ovih dana u Doboju treba da bude otvoren hospitalni dio, jer oni su imali dnevnu bolnicu, a ostaje još Gradiška. Paralelno sam radila i na edukaciji kadra. Naime, onkologija je izuzetno teška i doktori se ne odlučuju lako da idu u tom smjeru.
Koliko u Narodnoj skupštini RS, gdje ste poslanik, prolaze priče o zdravlju?
Tamo su ekonomija i finansije glavna tema. Naravno, od novca se živi, ali opstanak na planeti zavisi i od čuvanja okoline, od zdravlja ljudi. Jedno od mojih prvih pitanja u parlamentu je – šta možemo učiniti da legalizujemo kanabis. Ministar zdravlja je imao sluha, pa je u UKC odmah osnovana komisija koja je radila na izradi mišljenja o legalizaciji kanabisa u medicinske svrhe, što nam je u interesu.
Kako je ova priča krenula?
Prije nekoliko godina, pacijenti koji su koristili preparate na bazi kanabisa ponukali su me da počnem da razmišljam i istražujem o tome. U mnogim zemljama Evrope i svijeta kanabis je legalizovan za liječenje. Dobar je kod malignog bola, koji nekad ničim ne možemo smanjiti. Dajemo pacijentima morfijum, ali oni i dalje imaju bol. Kad uzme kanabis, bol se smanji jer je drugačiji mehanizam djelovanja. A to su zaista neizdrživi bolovi.
Da li pomenuti preparati pomažu još u nečem?
Kad prima hemoterapije organizam bude slomljen; tu su mučnina, povraćanje. Nekad naši lijekovi to ne mogu da eliminušu, dok preparati kanabisa poboljšavaju stanje, a otvaraju i apetit. Trenutno čekamo izmjenu više zakona, podzakonskih akata, propisa, da bi upotreba kanabisa u medicinske svrhe i kod nas postala legalna. U međuvremenu, pacijenti će se sami snalaziti i uzimati ove preparate, kao i dosad.
Multidisciplinarni centri
Kakve su, u pogledu liječenja, mogućnosti ostalih bolnica?
U posljednje dvije godine uložili smo veliki napor da napravimo multidisciplinarne centre, odnosno onkološke konzilijume u svim bolnicama u RS. Obišli smo sve bolnice, a posljednje konzilijume osnovali smo u Gradišci i Doboju. Tamo gdje nema dovoljno kadra idemo mi iz UKC, a sa udaljenim centrima imamo video link. Takođe, kao što imamo Centar za dojku u UKC, planiramo da napravimo bar još dva centra u RS, tamo gdje ima kadra. Isto tako, planiramo da, pored UKC, u još dva centra radimo imunološke metode testiranja uzoraka tumora.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu