Međutim, sada je prvi put otvorila dušu o bolnoj temi i teškom odrastanju kada je kao djevojčica sa 10 godina bila suočena sa time da joj majka boluje od bipolarnog poremećaja.
Kako je opisala, majka se osjetila toliko umorno „kao da je svijet iscijedio sve što je imala u sebi“.
– Tata, moja starija sestra i ja u prvi mah smo bili u čudu. Nismo znali što se dešava. Kao da je odjednom postala neka druga osoba. Prije toga je bila vesela i nježna mama. Odjednom je dobila izgubljen, prazan pogled, svega ju je bilo strah. I nije željela pomoć. Dugo je odbijala da odemo kod ljekara, kasnije je vrlo teško prihvatila da mora redovno uzimati terapiju, zauvijek – počela je ona svoju ispovijest.
– Najviše me plašio taj njen pogled i odsutnost, zatvorenost, nesposobnost da podijeli svoju muku s nama i osjeti bilo kakve lijepe osjećaje. Plašila sam se hoće li se ikada uspjeti vratiti i opet biti ona moja mama koju volim i znam – dodala je glumica.
Kaže da je primjećivala nagle promjene ličnosti kod svoje majke.
– U fazi depresije potpuna otuđenost, izgubljenost, nemogućnost obavljanja bilo koje aktivnosti. Ništa je nije interesovalo, nije htjela da bilo ko dolazi. A nije htjela ići kod ljekara jer je bilo sramota što se tako osjeća. Imala je veliku nervozu svakog jutra, ništa nije znala, ni šta želi, ni kako sebi da pomogne, a misli su joj lutale kao u nekom lavirintu bez izlaza, svaka aktivnost je predstavljala problem – kazala je Branka.
Sa druge strane, tu su bile i faze nevjerovatne energije i ushićenja.
– U plus fazama je umjela biti jako naporna, na sasvim drugi način. Tada je bila poput sile koju nito ne može obuzdati. Nije spavala, bila je na momente i jako razdražljiva, ali je par puta i imala herojske podvige. Recimo, uplakanom ocu djevojčice iz Irana pomogla je da nađe dobrog hirurga za operaciju kćerke u Beogradu – nastavila je ona priču.
– Moja sestra Maja je požrtvovno uskočila u maminu ulogu i brinula je o svima nama. Kako je devet godina starija, i kako je s mamom uvijek bila vrlo bliska, bilo joj je jako teško prihvatiti tako veliku promjenu. Tata je tugovao na svoj način, i na početku pogrešno tumačio mamino ponašanje. Mislio je da se mama njemu inati, da sve to radi namjerno… – iskreno je ispričala Katićeva.
Sa druge strane, tu su bile i faze nevjerovatne energije i ushićenja.
Kako kaže, iako je bila veoma mala kada je njena majka ispoljila prve simptome bipolarnog poremećaja, učila je da na nju ne treba da se ljuti.
– Znala sam osjetiti tu njenu tugu, razumjeti da svijet može izgledati i nesavršeno i ružno. Trudila sam se da je nikada ne krivim. Kada sam malo kasnije naučila da je bipolarna depresija prije svega hemijski poremećaj, bilo mi je još više žao što prolazi kroz sve to – istakla je Branka.
Zbog stigme koja je tada postojala, glumičina majka nije željela da posjećuje ljekara,
– Ta stigma i danas postoji. Kada vas nešto zaboli, odmah idete ljekaru, ali kada vas stignu duševne boli, ne tražite pomoć. Jer vas je strah što će drugi reći, da ne ispadne da ste poludjeli. Posljednjih 12 godina maminog života imali smo sreću da je liječi vrsna psihijatrica Nađa Marić Bojović. Mama je imala povjerenja u nju, osjećala neku vrstu konekcije, a doktorka Nađa je znala pravom terapijom mamu održavati u funkcionalnom stanju čak i u fazama depresije – priča glumica.
Branka priznaje da i sama ide na psihoterapije.
– Zbog gomile lijekova koje je naša mama cijeli život pila, bila sam oprezna i smatrala da ne želim antidepresive dok god mogu normalno funkcionisati. Rekla sam psihoterapeutkinji u Los Anđelesu da ne želim izbrisati to što osjećam, već želim razumjeti zašto se tako osjećam. Išla sam na razne metode psihoterapije, i uvek bi mi pomogle da njegujem i produbim svoju emotivnu pismenost. Mentalna higijena je izuzetno važna za mentalno zdravlje. Naše odrastanje, odgoj i obrazovanje, usvojeni mehanizmi razmišljanja i ponašanja često nas znaju iznova vezati u isti čvor. Na psihoterapiji naučiš to da prepoznaš i nađeš novi, zdraviji ugao gledanja na svijet – iskrena je ona.
Na kraju je dala savjet i svima onima koji se bore sa sličnim problemima, prenosi Telegram.hr.
– Za bipolarni poremećaj je najvažnije naći terapiju koja ti odgovara, što nije jednostavno, kao i biti disciplinovan u uzimanju iste, ne mijenjati ništa sam. I ne zaboraviti da su faze i plusa i minusa, kao i sve u životu, prolazne. Dragocijeno je moći oslušnuti sebe, i zatražiti pomoć ljekara čim osjetiš da ti terapija koju koristiš više ne prija – priča ona i dodaje:
– Za depresiju kažu da je bolest duše i naša duša nam kroz bolest nešto govori. U prilično nehumanom haosu današnjice, u sveopštoj jurnjavi za materijalnim, premalo se brine o duši. U našem društvu nema tolerancije, međusobnog uvažavanja ili odgovornosti, sistem ne brine o pojedincu, osnovne ljudske vrijednosti potpuno su skrajnute, pa je više nego ikad normalno osjećati i tugu, i usamljenost, i otuđenost. Ako ti osećaji krenu da nas parališu, neophodno je potražiti pomoć stručnjaka.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu