Milenko je tek treću godinu u trećem životnom dobu, a Momčilo ovaj status ima 33 godine.
Razgovaramo o penziji i školskim danima. Sve, između toga, nama je manje važno, veli Milenko koji je poslije školovanja u rodnom selu, u Potkozarju, izučio zanatske škole i radio u više preduzeća.
Borba za znanje
Bavio se metalskom strukom. Njegov bivši učitelj je poslije službovanja u Kijevcima, a to je bilo šezdesetih godina prošlog vijeka, radio u još nekoliko seoskih i gradskih škola.
– Odlično pamtim sve svoje učenike iz malih škola, u Kijevcima i drugim selima. Bilo je to vrijeme nakon Drugog svjetskog rata. Vladalo je veliko siromaštvo, skromno smo živjeli ali predano se borili za znanje – priča učitelju Momo, kako ga oslovljavaju njegovi bivši učenici, među kojima i Milenko.
– Svoga učitelja volim sresti. I sada u njemu prepoznajem sveznajućeg zaštitnika, ispred kojeg treba mirno stati, pokloniti se i uvažiti njegovu riječ, savjet ili mišljenje – objašnjava Stojnić.
Nekada smo razgovarali o školi, o životnim lekcijama, o budućnosti koja uveliko zavisi od nas, nastavlja Milenko da nam objašnjava svoje vizije, nekada, i sada.
– Sada razgovaramo o penzionerskim danima, o budućnosti i nemamo šta pričati jer smo potrošili vrijeme, dane i godine. Zato sada govorimo o svemu što je prohujalo, što se ne može promijeniti, vratiti, niti mi na bilo koji način možemo uticati na svoju prošlost. Bilo, pa prošlo – salutira bivši đak, kojeg njegov učitelj pažljivo i sa uvažavanjem sluša, odobrava.
Nisam vjerovao da ću ostariti a ti da ćeš porasti, zaključuje Momo. To je njegova snažna poruka, bivšem uplašenom seoskom đaku, sada sjedokosom penzioneru.
Trojkaš, a vukovac
Kakav je učenik bio Milenko Stojnić, upitasmo učitelja, vraćajući obojicu u davno vrijeme.
– Srednji, dobar, a to je trojka… Da su tada bili sadašnji kriterijumi, bio bi vukovac – kaže on.
Isto pitanje, sa izmijenjenom ulogom, postavismo i Milenku. Kakav je učitelj bio Momčilo Marjanović.
– Dobar, odličan… Svemu dobrome nas je učio. Niko od nas, njegovih učenika, nije bio u zatvoru, što je dokaz da je svoje đake usmjerio na pravi životni put. Svi smo postali odgovorni i vrijedni – odgovara Milenko.
On se sjeća i prvog dana u školi.
– Tata me doveo, a učitelj i puna učionica, dočekali. Bio sam postiđen, uplašen. Učitelj se trudio da me ohrabri, ali i da provjeri moje znanje. Tek pridošlom prvaku postavio je matematički zadatak. Ubrao si jednu jabuku, a ja sam ti dao još jednu, da u svakoj ruci imaš po jednu. Koliko ukupno imaš jabuka? Pet, samouvjereno sam dao odgovor. Tome su se nasmijali i učitelj i moj otac. Povjerovao sam da je moj odgovor tačan, te sam se i ja obradovao. Postalo mi toplo oko srca – kaže Milenko.
Moji đaci iz seoskih škola, nastavlja priču učitelj Momo, redovno se javljaju, pitaju za zdravlje, podsjećaju na školske dane. Oni su stasavali u drugo i drugačije vrijeme, kada su poštovane moralne vrijednosti. Oni su bili skromni, disciplinovani, ozbiljno shvatali školovanje, a bili veoma siromašni, bez valjane odjeće i obuće, goluždravi, velika sirotinja. Zato su imali cilj u životu kojem su, tako bosonogi, stremili.
Milenko Stojnić, penzionerske dane provodi radeći, jer još ima snage i volje, želje za poslom. Mala mi penzija, skroman, veli Milenko, pa moram dorađivati da bi bilo dovoljno za život.
Njegov bivši učitelj ima svoje dnevne rituale, rano ustajanje, šetnju, čitanje, tv program…
– To je staračka aktivnost. Ponešto uradim u dvorištu, ponekad idem u selo, porazgovaram s mladima, sa djecom iz ulice, propitam ih školske lekcije, onako, u dokolici. Tako, dan po dan, trošim vrijeme i čuvam đačke uspomene.
“Da ti ispričam još nešto”
Prije nego što smo se pozdravili, pa svaku na svoju stranu, učitelj Momo nas upozori, rekavši, sačekajte da ispričam još nešto. Pa započe šaljivu priču o svojim đacima.
– Naša škola u Kijevcima pripadala je OŠ „Vuk Stefanović Karadžić“ u Turjaku. Direktor je bio Boro Dojčinović. Bavio se i lovom. Jedne jeseni, krenuvši u lov, sreo je mog učenika. Čuvao je kravu i držao bukvar u rukama, ponavljao lekciju. Boro ga stade ispitivati, te kako ti je ime, koju školu pohađaš, koja slova si naučio, kako je ime tvom učitelju, ko su ti otac i majka, i koješta drugo.
Mome đaku je to propitivanje neznanca dozlogrdilo, nije htio više slušati niti odgovarati na tolika pitanja, pa se on ohrabri i reče, pusti ti mene, idi za svojim poslom. Da se razumiješ u bukvar, i u ta slova, ne bi meni toliko dosađivao.
I ode direktor svojim putem, ostavi na miru moga đaka. Odzvanjalo mu to u glavi. Kada je direktor Boro nekoliko dana kasnije došao u školu, ušao u učionicu, moj Vlado (Šokćević) moj đak, onaj dječarac sa bukvarom koji je direktoru odbrusio po zasluzi, uzvrpoljio se, zacrvenio, sve mu nešto neprijatno, nezgodacija prava…
Tada mu se Boro obrati lično, pitanjem, je li mali, razumijem li se ja u bukvar… A on, bez oklijevanja ustade iza klupe, pa na vrata i pobježe iz škole. Teško smo ga poslije vratili.
Kijevci i škola u selu
Dragutin i Spomenko Stojnić, takođe bivši učenici Momčila Marjanovića, a Milenkova braća, ispričali su nam da se ovdje sredinom prošlog vijeka, kao i u davnoj prošlosti, teško živjelo, na primitivan i starinski način obrađivana zemlja, putevi su bili loši a prevozna sredstva najčešće su bila zaprežna, volovska i konjska kola.
– Kijevci su za nekoliko decenija prešli dug i težak put do sadašnjeg izgleda, načina i uslova života. Ovo je moderno selo, bogate i duge istorije, u kojem se dobro živi, ali nema omladine. Nekada pune kuće su zatvorene i opustjele, a asfaltnim cestama narod otišao u gradove – zaključuju Dragutin i Spomenko svoju teoriju o prošlom i sadašnjem vremenu u Kijevcima.
Učitelj Momčilo Marjanović (92), koji je u ovom selu radio 14 godina, prelistavajući stare fotografije zajedno sa svojim učenicima, kazao je da su Kijevci jedinstven muzej na otvorenom u kojem žive vrijedni i dobri ljudi. Žalostan je učitelj zato što je seoska škola godinama prazna, što se u njoj odavno ne čuje zvono niti učenička graja.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu