I danas je jedna jedina žena na ovim prostorima koja to ne krije, sa jednom razlikom prije sedam godina ušla je u stadijum AIDS.
-Tada nisam znala da ću ja da budem narkomanka, mislila sam da ću da budem narkomanka onako malo, kao u knjizi ‘Mi djeca sa kolodvora Zoo’. Sad gledajući tu djevojčicu, sebe, katastrofa. Ja bih je dala u neku ustanovu na prevaspitavanje. Sad bih joj rekla – pravo je čudo što si živa i budi srećna zbog toga, jer kako si hodala i gdje si koračala uopšte nije normalno da postojiš na ovoj planeti. Nemam pojma otkud ovdje, jer ja sam imala 12 godina kad sam uzela neku drogu ne laku, ja sam heroin odmah uzela. I sad ja nemam djecu, ali gledam drugu djecu, gledam djecu svojih prijatelja i uplašim se same sebe. Eto najiskrenije – kaže Sandra u jednom dahu.
Njen život je drama, triler i horor. Tačno je i 24 godine od kako je u istražnom zatvoru testirana, od kako su joj ljekari saopštili i od kako je pred lice javnosti izašla i javno rekla.
-To su te neke stvari gdje je trebalo da dobijem podršku, a ja sam je apsolutno izgubila. Doktori nikada ne koriste tu riječ – ej znate sada imate sidu, oni su nas naučili da se to zove CD 4 i da je to 350. Nikada, bar ja nisam čula od inferktologa, znaš Sandra ti sada više nemaš HIV, nego imaš sidu – priča Sandra svoju ispovijest za Una TV.
Kako je preživjela?
-Moja majka je umrla sa 44 godine, 1988. godine, ja sam imala 11 godina tad, sve te duple cifre. Kad sam ja onomad trebalo da napunim 44 kao moja majka, u tom trenutku sam se jako plašila da ću doživjeti samo tu 44. godinu i da je gotovo i da ću i ja umrijeti. Međutim, kad sam prebacila koju godinu poslije 44, vidjela sam negde da i ja moram i mogu da guram i dalje. Ovako sebi kažem – ako već nemam svoju porodicu, u smislu potomstva i djece, imam jako veliku odgovornost da budem dobra, da budem dobar čovjek i zbog svojih roditelja – kaže ona.
Sve je počelo devedesetih u vrijeme kada se teško dolazilo do svega, a do nje je stigla droga. Isprva drogu nije morala da kupuje. Neuropsihijatru se javila mlada, sa dvadesetak godina, a tada je već imala ozbiljnu opijatsku zavisnost. Bila je riješena da uspostavi potpunu apstinenciju, ali kako to obično biva, ni ona iz prvog puta nije uspjela.
-Nisam je kupovala na početku, kupovala sam kad sam počela da imam krize, kada sam postala zavisnik, to je bilo 1995. godine. Imala sam tada 18 godina, tada sam bila ozbiljan zavisnik. Sjećam se prve minđuše koje sam rasparila, zlatne dječije. Jednu sam dala momku, druga je bila kod mene, a onda su i njegova i moja otišle na heroin. Poslije toga krstić zlatni, bilo je dosta zlata, a na kraju sam prodala maminu burmu, to je bio baš problem u kući – kaže Sandra.
Otac je vidio kako uzima drogu i ništa nije rekao. Umro je i na onaj svijet otišao je ne samo sa saznanjem da mu je najmlađe dijete zavisnik, već neposredno pošto će umrijeti i da je HIV pozitivna. Jednu njegovu rečenicu nikada neće zaboraviti.
-Meni je on rekao ono što je i trebalo – ne ti ne treba da imaš djecu. Zato što sam ja imala 17 godina kada sam ostala trudna i on je kao staratelj trebalo da potpiše saglasnost da bih ja imala abortus i njega je to jako pogodilo – govori ona.
Sve je uslijedilo vrlo brzo. Droga, zavisnost, hepatitis C, zatvor zbog overdoziranja i smrti jednog mladića u njenoj kući, HIV, AIDS. Opor život uzeo je danak. Živjela je bez redovnih primanja, redovnih obroka i bez struje, ali je u zatvoru prelomila.
Prošla je trnovit put pokušaja i pogreški sa recidivima, problemima, sve kroz borbu sa opijatima. Od 2005. godine najveći je neprijatelj heroinu. Ali ta njena priča, ono što je ona prošla i doživjela, održala je i nju i da može da pomaže i drugima. I danas je opomena.
-Jednostavno sam sebi dala riječ da je to jedan tajm aut. Od moje 12 do 17 godine, ja sam tako povremeno uzimala. Nekad uzmem tri dana, nekad tri mjeseca prođe ne uzmem ništa. To su bile povremene probe, povremena uzimanja. Ja sam probala heroin ušmrkavanjem u nos, dok se nije desio taj 8. avgust 1994. godine kada sam uzela heroin intravenski. Sjećam se toga dobro, bilo me je strah, tada sam prvi put osjetila to što zavisnici od heroina zovu fleš. Mislim da je to bio početak mog kraja – izgovorila je Sandra i nastavila:
–Jednostavno, ako uzmemo u obzir tu moju nepažnju, nemar i neznanje i jednu narkomaniju koja se tu umešala, ja nisam znala da budem narkoman. Nisam znala da se pazim ni od čega. Dešavalo se u pola noći da jedva dođemo do droge u krizi, ali nigdje nemamo da kupimo špric i iglu i jsećam se jedne prilike bili su kod niškog Instituta kontejneri u prizemju, bili su puni špriceva, ali onih velikih, ali nama nije smetalo, bilo kakva igla, jer nemamo gdje da kupimo. Uzimali smo to i prokuvavali, sjećam se plavo zelene igle, debele i dugačke, ali jednostavno mi nismo imali ništa drugo”.
Greške su ostavile i posljedice, ne samo zdravstvene. Uslijedile su osude, odbacivanje, neprihvatanje do toga da se u jednom momentu osećala socijano potpuno mrtvom. A onda se aktivirala, osnovala svoju nevladinu organizaciju za pomoć i podršku oboljelima i svoju životnu priču učinila javnom.
–Ne mogu da uživam tu privilegiju da prećutim. Ja sam se opredijelila svojevoljno da ja kroz život idem tako što ću ja uvijek to reći. Ne znam da li sam još uvijek jedina žena koja se javno deklarisala kao HIV pozitivna u Srbiji. Strah u zdravstvu me najviše pogađa. Zar sam ja neko ko plaši mlade ljekare, mlade medicinske sestre, asistentkinje. Ja koja sam 15 godina provela na tom Medicinskom fakultetu iznoseći svoj život kao na dlanu, praveći sa njima razne organizacije…i sada doživim da ja nekog od njih plašim, malo mi je bilo previše -govori. ona.
Sa Nebojšom se upoznala u zatvoru, ona je bila u istražnom zatvoru, a on na izdržavanju kazne, bili su soba preko puta sobe. Mnogo kasnije su se na slobodi sreli, počeli da se viđaju i tako se ljubav rodila.
–Ja se strašno bojim smrti, često mislim kako moj grad nema krematorijum na primjer. Dok sam bila sasvim sama, bila sam baš u panici, a sada kad ponovo nisam sama, naravno da imam ideju da dijelim sve sa osobom sa kojom živim – poručila je Sandra, a 5. marta Nebojša je obećao pred kamerama UNA televizije da će zauvijek biti sa Sandrom – do kraja.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu