Da li ovakve igračke mogu da zbune djecu, pitanje je koje mnogi postavljaju, a o tome su u emisiji 150 minuta govorili Matija Stefanović iz udruženja “Da se zna” i psiholog Ljiljana Ranđić, piše Žena Blic.
– Ja sam svakako za, pogotovo kad se radi o Barbikama ili ovim Barbi čovječuljcima, koji nisu rodno određeni jer mene ova situacija krajnje zabavlja. Imate tu jednu grupu konzervativnijih ljudi u našem društvu, koji su se sad užasnuli nad ovim lutkama, a ti isti ljudi koriste riječ Barbika da vrijeđaju žene kada žele da kažu da izgledaju previše seksualizovano, da stavljaju previše akcenat na svoj fizički izgled, kao da ima nečeg lošeg u tome što neka žena želi da izgleda konvencionalno atraktivno. U svakom slučaju, ti isti ljudi ne vole tradicionalnu Barbiku, a sada kada Barbika sama ruši svoje stereotipe, sad im i to smeta – rekao je Matija Stefanović svoj stav.
On smatra i da je, pošto “sekundarne polne karakteristike kod djece nisu izražene prije puberteta jedna takva figurica koja nema izražene polne karakteristike daleko više primjerena djetetu nego neke hiperseksualizovane lutke poput Barbike ili Kena”.
I psiholog Ljiljana Ranđić kaže da ovakve igračke ne mogu da imaju ni pozitivan ni negativan uticaj na djecu, a to objašnjava kroz dvije teze.
– Igračke kao takve u smislu spoljašnjeg društvenog faktora, s jedne strane proizvođača, a sa druge nas kao roditelja koji nudimo te igračke, jesu pretežniji faktor od same biološke datosti u smislu odabira igračaka. Da pojednostavim, djevojčica i dječak neće birati igračke po tome što su oni djevojčica i dječak u biološkom smislu, nego pretežno na osnovu toga šta im mi nudimo. Dakle, ako mi nudimo više te feminine igračke djevojčicama, one će se tako identifikovati i to je jedna priča. Ali tu je značajna teza da je pretežnije to što mi nudimo od onoga što je biološka datost.
Druga teza koja je bitna je da je dijete slobodno biće, ali da ono ima tu jednu apsolutnu slobodnu, da ono čak i u tom ranom, predškolskom uzrastu ima pravo i treba da se samostalno opredijeli kom će polu da pripada, nezavisno od toga da li je biološki određen. Dijete može da zna već u trećoj godini kom polu pripada. Za treću godinu ima u razvojnom testu Čuturić pitanje da li si ti dječak ili djevojčica. Dakle, ta svijest o tome biva prisutna već tada i postaje razvojni indikator”.
Međutim, dr Ranđić kaže da nijedna od ove dvije teze nema osnova, a objašnjava i zašto.
– Prva teza da je društveni faktor pretežniji od biološkog pada kada imamo primjere kod jednog Kah sindroma, gdje se dešava situacija u kojoj zbog mutacije gena dolazi do prevelikog lučenja androgena. To ne biva toliko problem kod dječaka, koliko kod djevojčica. Rađa se djevojčica sa maskuliziranim genitalijama i obično se tu vrši operacija i podrška hormona, ali stvar je u tome što je ta izloženost androgenim hormonima prenatalna. Ovaj primjer navodim jer nam govori koliko je jak taj uticaj prenatalnih faktora, onih bioloških faktora prije rođenja. Te djevojčice koje su izložene muškim hormonima, one tokom svog razvoja pokazuju sva ponašanja tipična za dječake. Ako im roditelji daju podršku da bi se one opredijelile za pol dejvojčice, oni im nude baš igračke koje su za djevojčice, ali bez obzira na to, one biraju one igračke koje su za dječake. To je jedan od značajnih pokazatelja, dokaz, da nije pretežan faktor tog spoljašnjeg uticaja – poručila je ona.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu