Ovako Draga Lončar (70) iz Majskih poljana kod Gline, opisuje 29. decembar 2020. godine, dan kad je potres sa zemljom sravnio njeno selo i ubio petoro njenih komšija.
Od tada su prošle dvije godine, a baka Draga je i dalje beskućnica. I nije jedina.
Ostali stariji
Starica živi u kontejneru, pored svog srušenog doma. Kako i prije dvije godine, i danas čeka da joj humanitarci donesu činiju tople hrane i da aktivisti Srpskog narodnog vijeća dođu kombijem da je odvezu doktoru.
Na kućištu, gdje je othranila djecu i dočekala unučad, danas je sama. Društvo joj pravi samo njen mačak.
– Okotio se u ruševinama. On je posljednji stvor što je na svijet došao na mom imanju – veli baka Draga.
Majske poljane, staro srpsko selo bogate istorije, u kojem su ponikli brojni umjetnici i naučnici, danas je groblje ruševina. Tek što se, koliko-toliko, oporavilo od razaranja u ratu, zadesio ga je zemljotres, nakon kojeg je i ono malo mlađih ljudi, što je živjelo u selu, pobjeglo zauvijek.
Ostali su uglavnom stariji ljudi.
Majske poljane su simbol stradanja Banije, koja je ostavljena da dotrajava i gasi se. Od Petrinje, do Gline, u gradovima i selima, svuda ista slika. A obnova?
– Obnova ne postoji. Ako je u cijeloj Sisačko-moslavačkoj županiji za dvije godine izgrađeno samo šest kuća, a da je tako potvrdio je i ministar graditeljstva Hrvatske Ivan Paladina, onda se o obnovi ne može govoriti – kaže za Srpskainfo Branka Bakšić Mitić, zamjenica gradonačelnika Gline.
Dodaje da poneki popravljeni dimnjak ili zid nije obnova. Jer, samo u Glini više od 1.000 ljudi još živi u kontejnerima, a milioni kuna, namijenjenih za obnovu potrošeni su kako ne treba: na procedure i elaborate.
– Prošle su dvije godine, a još nisu uklonjene ni sve ruševine. Ako su riješili da cijelo ovo područje pretvore u lovište, ako im na Baniji stanovnici ne trebaju, neka nam to pošteno kažu, da ovo malo omladine što je ostalo ide za svojom budućnošću. Mi stari nećemo nikud – kaže Branka Bakšić Mitić.
Još ima dobrih ljudi…
Branka je u posljednje dvije godine, više kao humanitarka nego kao političarka, obišla mnoge, u potresu, postradale ljude. Neki joj zamijeraju da je to činila kako bi „skupila političke poene“, drugi je blagosiljaju i kuju u zvijezde, ali to je jedna sasvim druga srpsko-srpska priča.
Radojka (70) i Rade Paspalj (71), supružnici iz Majskih poljana, tvrde da danas ne bi imali gdje zavući glavu da nije bilo Branke i humanitarne organizacije „Ljudi za ljude“. Na njihovoj montažnoj kućici za „privremeni smještaj“, a šta u tim godinama znači „privremeno“, logo jedne austrijske dobrotvorne organizacije.
Neke njene komšije su dobile kontejnere ili „zamjenske kućice“, zahvaljujući inicijativi Srpskog narodnog vijeća „Banija moja kuća“, te donacijama Srpske pravoslavne crkve, ljudi iz Beograda, Novog Sada, Banjaluke i drugih krajeva bivše Jugoslavije. Nekima je pomoć stigla iz Evropske unije.
Hvala bogu, još ima dobrih ljudi, jer da su čekali državu…
– Evo vidite, od kuće u kojoj smo živjeli do 2020. ostala je samo gomila šuta. Prvi dan, kad je prvi put zatreslo, mislili smo da će naša kućica preživjeti. Izgledala je kao da joj nije ništa. Ali kad je nas je 29. decembra u 12 sati i 20 minuta zadesio glavni udar, kuća se samo sručila. Jedva smo izvukli žive glave – priča Radojka.
Problemi sa imovinsko-pravnim odnosima
I ona i suprug se bore sa invaliditetom. Njoj je potres darovao štake, a njen Rade je i prije zemljotresa bio teški srčani bolesnik, sa stentom u aorti.
– Kad je mene udar izbacio iz kuće pala sam i nisam mogla ustati. Samo sam vikala: “Rade izlazi”! Bojala sam se da će ga zatrpati. On se uhvatio za stub na verandi, kako ga kuća ne bi ponovo uvukla u sebe – priča Radojka.
Rade kaže da je pokušao da dobije novac za obnovu, da se opet skući, kako dolikuje jednom domaćinu u njegovim godinama, ali ništa od toga. Problem su, formalno gledano, imovinsko-pravni odnosi. U stvari, problem je, veli Rade, u „glavi“ hrvatske države.
– Ovo imanje se još vodi na mog đeda, koji je poginuo u Drugom svjetskom ratu i kojeg nikad očima nisam vidio. Danas bi on, da je to moguće, imao skoro 200 godina. Rekao sam onima iz uprave za obnovu da sam pričao sa đedom i da on nema ništa protiv da obnovimo njegovu kuću – kaže Rade.
Njegove komšinice, Ljubu Karapandžu (64) i Zoru Bjelan (76), zatekli smo kod malog spomenika Darku Koziću (22), mladiću koji je prije dvije godine poginuo pod ruševinama svoje rodne kuće. Gomila šuta još stoji pored male mermerne ploče.
– Jadni momčić, bio je takoreći dijete, nije ni počeo da živi – veli Zora.
Treći Božić bez svoje kuće
Ona živi u kontejneru, sa mužem, a njena drugarica Ljuba u drugom kontejneru, sa sinom. Ljuba je dobila „privremenu“ kuću; biće to lijepa kućica, kad je završe. Treba još para. I vremena. Obećali su joj da će se useliti 15. januara.
– E, koliko smo se napatili samo dok smo našli majstora da na našem starom kućištu naprave temelj za ovu kuću. Majstori su danas rijetki i skupi, koriste priliku i papreno naplaćuju, ali šta da se radi – veli Ljuba.
Uprkos nevolji koja ih je snašla i sa kojom se bore, evo, već treću zimu, dvije žene su uvijek spremne da svoju muku okrenu na šalu.
– A šta da se radi?! Kad bismo stalno mislili samo na svoju muku i nevolju, svi bismo skrenuli s pameti. A kome treba luda baba – veli Zora.
I kaže: opet je dobro, preživjeli su, imaju djecu, koja, doduše, žive daleko, ali gdje god da su, nek su živa i zdrava.
Ovi skromni ljudi već treću Novu godinu i treći Božić dočekuju među ruševinama, u kontejnerima, a opet kažu da im je dobro!
Na drugom kraju Majskih poljana, jedna od rijetkih obnovljenih kuća. Doduše, fasade nema, stolarija je „raspar“, u dvorištu još stoji kontejner, ali kuća je obnovljena.
Posjeta patrijarha
Domaćin Pavao Kukoleča i njegova supruga Smiljana pričaju kako ih je u februaru prošle godine posjetio patrijarh Porfirije.
– Evo, ovdje je stajao i pričao s našim unukom Lazarom – kaže ponosno Pavao.
Ne krije da su im u obnovi pomogli Srpsko narodno vijeće, SPC, Republika Srpska. Neki ih sunarodnici zbog toga poprijeko gledali, ali i to je jedna sasvim obična srpsko-srpska priča.
Mada je u Majskim poljanama stanje najtužnije, ni u gradovima od obnove nema ništa.
U Glini je čak i gradska uprava u kontejnerima. A pred tim kontejnerima svakog dana redovi građana. Sve manje vjeruju državi, a opet čekaju. Dan uoči Nove godine čekali su pomoć od 2.000 kuna, ili 260 evra.
– Daju nam tako, s vremena na vrijeme, nešto sitno, da nam zamažu oči, a milione sebi u džepove – kaže jedna mlada žena.
I njenu sugrađani gunđaju.
Ogorčeni i Srbi i Hrvati
Ogorčeni su i Srbi i Hrvati. Srba je više, ali su Hrvati glasniji.
– Moja četvoročlana porodica već dvije godine živi u kontejneru, iako svaki dan visim na internetu i na šalterima, pratim javne pozive, prijavljujem se, skupljam papire. Ali džaba. Kako li je tek starijim ljudima, koji ne koriste internet i ne razumiju se u propise – kaže Jurica Ferenac.
I pita se je li se „za ovakvu državu borio u ratu“.
– Sa strane, ispod glasa, jedan Glinjanin dobacuje: „Kakva država, takva i obnova!”
Miljka Lukač (68) iz Gline, koju prijatelji i komšije zovu Mira, kaže da za dvije godine nije dobila ni jednu jedinu ciglu za obnovu.
Srećom, njen muž se razumije u građevinu, pa je njihovu teško oštećenu kuću stegao klinovima i učvrstio je da se ne raspe. I dimnjake je sam popravio. Skupili su nešto para za to; da nisu, sad bi se smrzavali.
– Odmah poslije potresa prijavili smo se za obnovu tri dimnjaka. Išla sam da provjerim šta je s tim; kažu da nas uopšte nema u papirima. Isparilo – kaže Mira.
Kontejnersko naselje
I dok se Banija i ove zime bori sa birokratijom i praznike dočekuje u kontejnerima i kućama popucalih zidova, u drugim krajevima Hrvatske već je počelo novogodišnje slavlje: zbog ulaska u Šengen i evro zonu.
Na granici sa Slovenijom, koja od Nove godine više neće biti granica, na mostu na rijeci Kupi, već je otvoren šampanjac u to ime.
Ali, pedesetk kilometara nizvodno, u Petrinji, nikom nije do slavlja. Pored tržnog centra „Šarengrad“, okićenog u adventskom stilu, u tužnom kontejnerskom naselju još živi 200 porodica.
Oni ne vole nezvane goste i nije im do priče. Pričali su dvije godine, pa kakva vajda od toga!
Milka Uglješa (62) iz Petrinje imala je, kaže, sreće u nesreći. I nije završila u kontejneru.
Njena se kuća u potresu opasno zaljuljala, ali nije se srušila. Kad su došli statičari, rekli su da je kuća izgrađena kvalitetno, na solidnim temeljima i betonskim stubovima i da ih je to spasilo.
Obnovili dimnjak
Stare građevine u starom gradskom jezgru Petrinje još su u skelama.
Ipak, i Milkina kuća je oštećena. Da je čekala obnovu, kaže, još se ne bi vratila u svoj dom.
– Samo su mi obnovili dimnjak, ali, bolje bi bilo da nisu. Posao je urađen tako traljavo da sam imala poplavu u kući čim je pala prva kiša – kaže Milka.
Tvrdi da na Baniji danas nikom nije lako, ali da je Srbima posebno teško.
– Kao da nam na licu piše ko smo i šta smo. Niko ti ništa otvoreno ne kaže, ali je svima jasno da su Srbi, kad je obnova u pitanja, posljednji u redu čekanja – kaže Milka.
A njen zemljak, Srbin iz Gline, koji ne bi da se “producira” u novinama, a opet voli da kaže šta misli, tvrdi da problem nije (samo) u diskriminaciji, korupciji i činovničkoj sporosti.
– Problem je u na krivo nasađenom sistemu. Sistem je u Hrvatskoj toliko loš da se ne može napraviti ništa dobro, čak i ako se ljudi potrude – kaže naš sagovornik.
