Najbolji primjer toga, dolazi nam iz grada sa Morave, Čačka, gdje je jedan autistični dječak jednim gestom pokazao koliko je ponekad malo potrebno da se bude čovjek, piše Blic.
Jedan takav susret protkan iskrenim emocijama, na Tviteru je opisao Čačanin koji se na ovoj mreži potpisuje kao “Grof od Kačulica”. Naime, u priči koja je objavljena prošle godine, a sada je ponovo aktuelizovana, on je opisao susret sa jednom majkom i njenim djetetom, za koje je kasnije saznao da je autistično. Razgovor koji je vodio sa mališanom i njegovom mamom, pretočio je u niz tvitova, koji su kod mnogih po čitanju, izazvali i suze.
Pred kraj smjene se uvijek unervozim iako danas nije bila tolika gužva u špicu. Dolazi poznata adresa sa koje sam već vozio nekog srednjoškolca u školu. Mladi zvrndov večito kasni, ali dobro plaća. Krećem. Ispred zgrade nema uobičajenog putnika.
Umjesto njega tu je mlada žena koja drži za ruku malog mršavog dječaka, ne starijeg od 5 godina. Ona otvara vrata i bori se sa torbom dok se mališan ćutke uspuzava na zadnje sedište i sjeda na sredinu.
– Dobar dan, druže- pozdravim ga sa osmjehom, poluokrenut. Mališa lagano podiže pogled, a na, do tada, ozbiljnom licu se pojavljuje osmjeh. Lagano ustaje, zagrli me kako je mogao, onako stišnjen između sjedišta i naslanja glavu na moje rame.
Kad me pustio posle nekoliko sekundi, ja se, iznenađen postupkom, okrećem malo više. Oči krupne, tamne, duboke kao ni jedne druge su me netremice gledale sa nasmijanog lica.
Žena ulazi i seda pored njega sa pitanjem: “Sine, jesi li pozdravio čiku?”
Mališa ćuti, ja odgovaram za obojicu: “Jeste, gospođo, izgrlismo se k'o najrođeniji.” “Eh, takav je on… Idemo na Topalovo samo prvo da svratimo do pekare.”
Dok idemo ka pekari, njih dvoje veselo čavrljaju, više kao dva djeteta u vrtiću nego kao majka i sin. “Hoćeš pasulj za ručak? M?” “Nema pasulj!” “A hoćeš možda…picu za ručak?!” “Daaa!!”
Stižemo pred pekaru, njih dvoje izlaze i ubrzo se vraćaju. Dječak sjeda na isto mesto, u krilu drži kutiju sa picom, zaviruje unutra, miris se širi kabinom. Nastavljamo. Ponovo čavrljanje.
Uz mnoštvo uzvika i onomatopeja provlače se smislene rečenice koje mališan izgovara sa savršenom dikcijom. “Pozvaću Tomu, on voli da se igra sa mnom.” “Hoću! I Toma voli picu.” Onda je ponovo zaćutao. Sad ja pokušavam da prekinem ćutanje: “Ideš, li u vrtić?”
Tišina… Majka odgovara: “Ne ide. On je autističan” Bi mi neprijatno. “Izvinite, nisam znao…” “Ma, nemojte se izvinjavati. Nije on toliko problematičan i zatvoren, samo je malo… drugačiji. On vidi svijet potpuno drugačije od nas.”
Onda joj se oteo i blag uzdah: “Eto, vas je zagrlio, a to rijetko čini, naročito koga vidi prvi put. Ponekad imam utisak da mi imamo pogrešan pogled na svijet a da ga on razumje mnogo bolje od nas.”
Do kraja vožnje mi je pričala o njegovoj ljubavi prema životinjama, kako predivno crta ljudske likove, kako u vedrim noćima zna da po cijelu noć netremice gleda u Mjesec… Dok sam vraćao kusur, dječak je ponovo ustao.
Ovoga puta mi je spustio dlan na obraz, potom opipao okvir naočara: “Ćao.” “Ćao.” Lijepo je biti dio tog svijeta iza pogleda tih krupnih, tamnih očiju, dubokih kao ni jedne druge.”, napisao je on na kraju priče, koja je doslovno rasplakala veliki broj tviteraša.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu