Nakon mnogo godina pokušavanja da postanu roditelji, 2012. godine su odlučili da usvoje dijete. U njihov dom je kao beba došla mala Jelena i od tada su njih troje jedna srećna porodica u kojoj vlada mnogo ljubavi i topline.
„Spasi jedno dijete i spasio si cijeli svijet“. Jer zaista, ima li šta plemenitije i velikodušnije nego djetetu koje su svi napustili pružiti svu neophodnu ljubav, podršku i mogućnost da nekoga oslovi „mamom“ ili „tatom“. Vesna, koja je sada posvećena majka i domaćica, i Zlatko Trengovski, po zanimanju staklorezac, bili su u braku gotovo cijelu deceniju. Iako veoma dobri, vrijedni i požrtvovani ljudi, jednostavno nije bilo suđeno da njihov dom i porodicu obogati i dijete za koje su snažno molili i kojem su se duboko nadali.
Pomirili su se sa tim i počeli da razmišljaju o alternativama. Jedan dan i jedan razgovor sa komšinicom ispred kuće promijenio njihov, ali i život male Jelene koja sada ima deset godina.
– Stajala sam sa svojom komšinicom ispred kuće kada je prošla njena poznanica koja je vodila sa sobom dva dječaka. U prolazu je prokomentarisala „Jel’ su mi lijepi sinovi?“. Nismo razumjele pitanje jer smo znale da nema sinove tih godina, pa smo mislile da se šali i da je u šetnji sa nekim rođacima. Moja komšinica je kasnije saznala da je ta žena zapravo hranitelj tim dječacima i to je bio momenat kada sam ja shvatila da želim isto – započinje svoju priču Vesna, piše Žena Blic.
“Došla nam je jednomjesečna beba”
Ona se odmah nakon tog saznanja konsultovala sa mužem Zlatkom u vezi sa idejom da i oni uzmu dijete u hraniteljsku porodicu i pruže mu roditeljsku ljubav. On je oduševljeno pristao i momentalno su ušli u proceduru koja je podrazumijevala određenu vrstu kursa za hranitelje i ljekarske preglede, a sve pod okriljem Centra za socijalni rad. Odmah po završenom kursu i dobijanju sertifikata uslijedio je poziv sa pitanjem da li žele da postanu hranitelji maloj jednomjesečnoj bebi.
– Sjećam se da je bio Sveti Jovan, 20. Januar 2012. godine kada je Jelena došla u naš dom. Padao je snijeg, sve bijelo napolju, a mi nervozni, uzbuđeni, pravi rolerkoster emocija i ringišpil u glavi. Oni je dovode, a mi ne znamo šta ćemo od sreće. Mala, umotana u roze ćebence, viri joj samo nosić, ma prelijepa… Zavoljeli smo je u sekundi, nastavlja Vesna evociranje uspomena na jedan od najlkepših dana u njenom, ali i Zlatkovom životu i dodaje da su odmah znali da će jednog dana postati i njeni zakonski roditelji, odnosno da će je usvojiti.
“Strepili smo naredne dvije i po godine”
Da sreća nikada nije potpuna, a san bezbrižan, znali su nakon početne ushićenosti i Vesna i njen suprug. Oni su na početku bili „samo“ Jelenini hranitelji i u naredne dvije i po godine je postojala mogućnost da da se biloški roidtelji predomisle i požele dijete natrag, ali i da neko drugi u međuvremenu stekne pravo na usvajanje i „otme“ Jelenu iz njihovog doma, ali ne i srca. To ih je tištilo čitav početni period, a svaki poziv sa nepoznatog broja podsticao je najveći strah.
– Sjećam se situacije nakon gotovo dvije godine kako je Jeka došla kod nas. Približava se Nova godina, a ja tražim da Djeda Mraza da rezervišem slikanje i paketić. Nisam znala da Centar za socijalni rad organizuje dodjelu paketića i da su me zvali da dođemo sa Jekom. Presjekla sam se kada sam poslije nekog vremena vidjela poziv, svašta mi je prošlo kroz glavu. I dok sam skupljala hrabrosti da uzvratim poziv, komšinicina rođaka, koja takođe radi u Centru za socijalni rad, pozvala me da dođem da uzmemo paketić. Pao mi je kamen sa srca.
“Konačno smo je usvojili”
Kada je prošlo dvije i po godine, svojevrstan „vakuum period“ tokom kojeg je sve bilo neizvijesno i na rastresitom tlu, Vesna i Zlatko su konačno mogli da odahnu i pristupe procesu usvajanja kojim će Jelena postati njihova i de jure, i de facto.
– Čim je poršao taj period nas su pitali da li želimo da je usvojimo. To nam je bila najveća želja i naravno da smo pristali odmah. Sve je bilo lakše zato što je Jeka već bila kod nas u hraniteljskoj porodici, tako da je procedura bila jednostavnija. Kada smo ušli u taj proces osetili smo nevjerovatno olakšanje, jer smo znali da niko više neće moći da nam je oduzme, a kada je napunila tri godine, zvanično smo postali njeni roditelji. Od tada je sve bilo lakše i ljepše, mada smo oduvijek duboku u srcu osjećali da će sve tako i biti – kaže Vesna, koja kaže da je srce htjelo da joj iskoči iz grudi od sreće kada joj jej Jelena još kao beba prvi put rekla „mama“, što joj je ujedno bila i prva izgovorena riječ.
Trenutak kada je Vesna osetila najveći ponos bila je pohvala vaspitačice da je Jelena jedno izuzetno dobro, pametno i vaspitano dete.
– Tada smo se vraćale zajedno do kuće i ja sam joj rekla: „Jeko, mami je sada srce veliko ne kao kuća, nego kao škola“.
Kada je Jelena imala šest godina, Vesna i Zlatko su odlučili da Jeleni kažu da su je usvojili, ali i da treba da zna da je bezgranično vole, te da će ona uvijek biti centar njihovog svijeta. Iako je bila veoma mala, Jelena je jedna pametna i zrela djevojčica koja je još tada shvatila da nekada roditelj nije onaj koji ti je samo podario život, već neko ko ti je pruža bezrezervnu ljubav, oslonac i osjećaj da negdje pripadaš. I svi nju gledaju kao svoju, i ona sve gleda kao svoje – svu rodbinu i prijatelje. I niko se više ne obazire na tu činjenicu jer u ovoj tročlanoj porodici vlada velika ljubav i međusobna vezanost.
– Ovu informaciju nije prvobitno čula od nas, već slučajno od drugarice, odlučili smo tada da je vrijeme da joj sve objasnimo. Rekli smo joj tada, što i ona sama zna, da je volimo najviše na svijetu i da našu ljubav i privrženost nikada ne dovede u pitanje. Ona je toga svjesna i, iako joj je u prvom momentu bilo malo nelagodno, nikada ništa dalje u vezi sa tim nije pitala, ali ako ikada dođe do toga kada bude porasla, mi ćemo biti spremni. Kao što mi nju gledamo kao najrođenije dijete, tako i ona nas gleda kao svoje roditelje – zaključuje za kraj ponosna mama Vesna.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu