Znamenita fotografija postala je simbol stradanja u Drugom svjetskom ratu Kozare i Potkozarja.
Priču o Branku Tepiću, svojim fotoaparatom, počeo je tako da piše Žorž Skrigin, ratni reporter i hroničar teškog vremena Drugog svjetskog rata. On je tada, fotografijom koja je obišla svijet, nesrećnom dječaku najavio sudbinu vječitog izbjeglice.
– Majka Milica sa mojom dvije godine starijom sestrom Dragicom, zbog prijetnji ustaša, u proljeće četrdeset i druge, iz Kozarske Dubice izbjegla je u Garešnicu u Moslavini. Tamo sam ja i ugledao svijet, i to samo mjesec dana poslije pogibije moga oca, takođe Branka. Bio je borac Kozarskog odreda kojim je komandovao legendarni Mladen Stojanović – pričao je Branko, koji je, u izbjeglištvu u Gradiški, u Republici Srpskoj, nakon posljednjeg rata, proveo više od deset godina.
Milica se sa svoje dvoje nejači, četrdeset i četvrte, vratila na Kozaru a potom u rodni Komlenac kod Kozarske Dubice, isto selo u kojem je rođen njegov rođak, Milan Tepić, narodni heroj Jugoslavije ali u sljedećem ratu.
– Naša kuća bila je spaljena. Nismo imali gdje nego smo tako, nas troje tumarali po šumi. Za jedne od tih bježanija, majku Milicu koja je mene, i torbu kićenicu, nosila na leđima, a sestru vodila za ruku, u proljeće četrdeset i četvrte, negdje oko Knežice kod Dubice, presreo je Skrigin. Rođen sam u izbjeglištvu, cijeli život, tako se osjećao i u starost opet bježao od kuće. Ne kaže se uzalud, ko jednom izbjeglica, do smrti je izbjeglica – pričao nam je Branko Tepić koji se prije nekoliko godina opet vratio na Baniju, gdje se skućio poslije Drugog svjetskog rata, zasnovao porodicu i vjerovao da neće biti novih ratova i bježanije. Ali, nije bilo tako.
U Petrinji je završio Pedagošku akademiju i postao nastavnik biologije i hemije u mjestu Gradusa. Tu je upoznao suprugu Milju koja je sa njim radila u istoj školi. Sa njom je stekao sina Predraga, a šezdeset i devete blizance Nenada i Biljanu.
Miran i spokojan život potrajao je do 1995. godine. Branko i njegovi opet kreću u izbjeglištvo. Ponovo put Kozare. S Miljom, sinom Nenadom, snahom Olgicom i unucima, teške dane i godine izbjeglištva, pored svoga dobra u Hrvatskoj, pronalazi opet pod tuđim krovom u Gradiški. Sestra Dragica je umrla 1983. Sahranjena je u Sovjaku kod Gornjih Podgradaca…
Branko je bio čest gost na mnogim skupovima antifašista, poznata fotografija sa njegovim likom je na zlatnicima, u knjigama, na spomenicima revolucije. Upoznao je mnoge važne ličnosti, među njima Tita i Branka Ćopića.
Rado i često je odlazio na Mrakovicu, na vrh Kozare, da upali svijeću i pokloni se ocu, čije ime je ovdje uklesano. Na zidu, u kući je Skriginova fotografija koja se i nalazi i u mnogim svjetskim centrima, i u Muzeju holokausta u Aušvicu…
U Gradusi, na sumornom i hladnom danu, Branka su danas ispratili najbliži. U selu, gdje su mnoge kuće davno opustjele, putevi propali a njive zapuštene, malobrojni mještani nijemo su išli u koloni, za Brankovim kovčegom.
Došli su i prijatelji iz rodne Dubice i Gradiške. Perica Bundalo, Brankov rođak kazao je za Srpskainfo da je otišao veliki svjedok Kozare i kozarske epopeje, izbjeglica u dva rata, učitelj čije lekcije su ispisane životom i sudbinom oju su drugi odredili a on taj teret hrabro nosio.
Znamenita fotografija
Žorž Skrigin je znamenitu fotografiju slikovito opisao, te objasnio kako je nastala.
“Januarsko zubato sunce diglo se dosta visoko kada smo dobili obavještenje da krenemo prema Knežopolju…
Gostoprimivi Kozarčani htjeli su da nam olakšaju ovu ofanzivu, pa smo dobili čak i konje za jahanje…Zajedno sa nama kretao se i veliki zbjeg. Svi su oni bili natovareni stvarima potrebnim za duže vrijeme. I kada smo sišli u Knežpolje, vidio sam jednu ženu koja je išla izolovano od ostalih. Ona je vodila jedno dijete za ruku, a drugo joj je bilo privezano na leđima, osim djeteta, nosi i neophodne stvari za odbranu od zime i duže ofanzive.
Tu su bili: jorgan, torba sa hranom, pa čak i lonci. Jašući pored nje čekao sam priliku da je bolje snimim…Otrčao sam dvadesetak metara ispred nje i legao u travu, čekajući da naiđe. Duboko zamišljena ona se približavala, držeći i dalje ruku na licu. I konačno izraz koji sam htio sa snimim, bio je ispred mene.”
Kada je Skrigin pitao Milicu gdje se zaputila ona mu je odgovorila „U prvoj su mi muža ubili, sad su i kuću spalili. Eh da mi nije ovo dvoje, znala bih ja kuda“.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu