Autorka je četiri zbirke poezije, diplomirani je filozof, gradi karijeru u svijetu marketinga, ipak, najponosnija je na one životne uspjehe što je postigla stvari za koje su joj mnogi govorili da ih nikada neće prevazići; što ima dar da dotakne srca drugih ljudi i skromnost jer je, kako kaže, samo “obična djevojka” koja se svakodnevno hvata u koštac sa dijagnozom koju mnogi ne umiju ni da izgovore.
Život sa Fridrajhovom ataksijom, rijetkom, teškom i neizlječivom bolesti koja joj je dijagnostikovana kada je imala devet godina, Anu je naučio mnogo toga.
Najprije da se prilagodi kretanju uz pomoć invalidskih kolica, a zatim kako da ostane hrabra, uporna i istrajna na putu do visokih ciljeva koje je sama sebi postavila.
To je prošle godine prepoznala i Nacionalna organizacija za rijetke bolesti Srbije, kada ju je nominovala za nagradu “Crni biser”.
Evo o čemu je riječ.
– Sve vezano za dijagnozu je nekako bilo izazov. Ja sam morala da promijenim način na koji posmatram sve stvari, vjerovatno mi je takva promjena ličnosti iz korijena u tako malim godinama bila i najteža i najveći izazov. Jer kod stvari koje se ne mogu promijeniti valja promijeniti percepciju na njih, tako da sam ja promijenila percepciju na život, ljude, odnose, smisao, svrhu… Nagrada “Crni biser” je međunarodna nagrada koja se dodeljuje značajnim imenima koja doprinose borbi protiv rijetkih bolesti iz raznih oblasti. Ja sam je dobila prošle godine za podizanje svijesti o rijetkim bolestima u sferi pisanih medija – kaže nam Ana.
Svoj društveni aktivizam i borbu za bolji položaj osoba sa invaliditetom, kako kaže, krenula je da vodi iz “sopstvene bašte”, a nedavno je otvorila i profil na trenutno jednoj od najpopularnijih društvenih mreža na svijetu, gdje se trudi da bude od koristi, najpre drugim djevojkama sa invaliditetom.
Odlučila je da se fokusira na ono što im niko neće reći, niti ih naučiti kada su emotivni odnosi u pitanju.
– Moj se “aktivizam” uvijek više fokusirao na sređivanje sopstvenog života i karaktera da bih onda sama sebe potpuno omogućila i bila zaista neko ko može da učini nešto za sve osobe sa invaliditetom do čega mi je jako stalo. To formiranje sebe samo je umnogome pomagalo drugima u toku procesa, na neki drugačiji način nego što to čini aktivizam uobičajeno. Uvijek sam bila jako transparentna u pogledu stvari sa kojima moram da se borim. Tako da vjerovatno i novi profil na mreži TikTok označava jedan vid borbe, s obzirom da govorim o ljubavnom životu djevojke sa invaliditetom i dajem savjete na osnovu iskustva u tom predjelu života – dodaje Ana.
Kako objašnjava, tema kojom se tamo bavi je samo jedna od mnogobrojnih o kojima, u vrijeme kada je željela da sazna više, nije imala odakle, niti od koga.
– Prvo, ljudi misle da osobe sa invaliditetom nemaju ljubavni život, a drugo, i osobe sa invaliditetom misle da osobe sa invaliditetom nemaju ljubavni život, odnosno, da u neku ruku nemaju prava na ljubavni život. Ne mogu tačno da se sjetim, ali mislim da su takva nekakva bila moja osjećanja u pogledu toga kad sam prvi put shvatila da sam i ja osoba sa invaliditetom. Jednostavno sam mislila da nema ničeg za mene tu, a onda kad sam se uvjerila da ipak ima onda nisam imala pojma kakve sve greške mogu da pravim shodno mojoj drugačijosti, nisam znala u kakvim sve situacijama mogu da se nađem ja, djevojka sa invaliditetom. Moje iskustvo je žensko sa obzirom da sam žensko, pa se malo više obraćam djevojkama – objašnjava.
Ana dodaje da je TikTok odabrala na osnovu publike, budući da ga mahom koriste mladi ljudi.
– Prevashodno se i obraćam mladim djevojkama koje nemaju iskustva i nažalost imaju ono mučno mišljenje o tome koje sam ja imala i koje često srećem. Pitanja najčešće nema, dijelom zbog toga što i sami strepe da postave pitanje o nečemu što ih zanima, dijelom jer su naučeni da je to “manje bitno” i da posebno za njih postoje važnije stvari u životu o kojima treba i bilo bi poželjno da brinu, a ne da se bave ovim što je po konvenciji samo za fizički potpuno funkcionalne ljude – razbija Ana tabue.
Evo šta kaže zbog čega sve ovo radi.
– Prvo što kažem jeste da je najvažnije samopouzdanje i svijest o sebi, poštovati sebe kao osobu i umjeti da postaviš granice. Osobe sa invaliditetom su i te kako podložne da upadnu u veoma loše i toksične veze i zbog toga je najbitniji rad na sebi prvo a onda i pogled na drugačije situacije u kojima može da se nađe jedna osoba sa invaliditetom u odnosu na onu osobu koja nema invaliditet. Uglavnom o svim svojim izazovima govorim tamo, ali sada ih nema jer sam sada u srećnoj vezi. Inače, to pobija onu pretpostavku da sam ja tamo i da se snimam samo da bih našla dečka, moram to da istaknem zato što mi se čini da dosta njih zapravo to misli. Veoma je važno o tome govoriti upravo zbog nesvijesti ljudi i opasnosti da se osobe sa invaliditetom često nađu u lošim situacijama, lošim vezama i da budu nesrećne do kraja života zbog toga jer niko ne govori ovim stvarima – odlučna je Ilićeva.
Osim toga, svaki emotivni odnos podrazumijeva i određenu dozu intime, koju osobe sa invaliditetom najčešće, nažalost, ponekad upoznaju na najgore moguće načine.
– Intimni odnosi su još jedna stvar koja je zabranjena ljudima sa invaliditetom. A to jeste i te kako bitan ljubavni momenat duhovnog i tjelesnog prožimanja dvoje ljudi i ne treba okretati glavu od toga. Djevojke sa invaliditetom su mnogo nesigurne u tom pogledu, a mogu da zamislim da su muškarci sa invaliditetom još više. To je zato što se s*ks predstavlja toliko pogrešno. To uopšte nije rekao odvratna i prljava radnja zbog koje moraš da budeš akrobata. Takođe, nije nečista za osobe sa invaliditetom koji se često gledaju kao čiste duše i anđeli u društvu, to jest aseksualni. Što se se*sualnog nasilja tiče, to je ogromna tema koju sam ja jedva načela zbog toga što nemam iskustva iz prve ruke mada poznajem svakakva dešavanja i voljela bih da budem u mogućnosti da sve to iznesem na vidjelo – navodi Ana.
Kada ne snima za TikTok, Ana piše.
Četvrta zbirka pjesama je odavno ugledala svjetlost dana, iza nje su brojne nagrade i priznanja, a inspiraciju, kaže, pronalazi u snažnim osjećanjima koja je savladaju tokom raznih dešavanja u životu.
Njene pjesme uvijek imaju neki drugačiji motiv i ranije su oni bili više egzistencijalistički onda apstraktni, pa o bivstvovanju, samoj ljepoti, o usamljenosti, mada u posljednje vrijeme, priznaje, malo više se posvetila ljubavnoj poeziji.
Koliko joj to ide od ruke, procijenite sami.
“Zamalo pesma”
Uvijek tražim onaj trenutak s tobom
Koji sam zamalo osjetila
Kad sam bila između pravih i fantastično mogućih godina,
Između ushićenja i bespomoćnosti,
kad sam zamalo mislila da sam slobodna,
Kad sam te zamalo vidjela ispred kuće,
i mogla jasno da zamislim tvoj smijeh i čujem tvoj glas
Sjećaš se kad smo zamalo umjeli da želimo prave stvari,
Mislili da imamo pravo na njih,
Vjerovali da zaslužujemo da se ispune,
I sjećaš se kad smo umjeli da živimo, ono, zamalo,
Ne u svijetu, samo ispred zgrade smo stigli.
Tu vidjeli skrivene kamere na nebu, i zoru, i komarce,
I ljubav, zamalo.
Tu se rastali kao i svake večeri,
Jedva čekali život,
A umjeli smo samo tad da živimo, ono, zamalo,
I umjeli smo samo tad da živimo za ono malo.”
Pored svega nabrojanog Ana skromno kaže da “ne misli da je ostvarena potpuno”.
– Vjerujem da imam mnogo više potencijala. I tome i težim da ostvarim sve svoje potencijale, kreativne, prije svega jer su mi najdraži. Imam prevelike planove i uvijek ciljam visoko. Ali, ne vrijedi mnogo pričati o sebi. Ja sam samo djevojka, i ne kažem to skromno – biti djevojka, osoba, u punom smislu je veličanstveno – zaključuje divna Ana.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu