Vrhovac je rekorder po broju postignutih golova.
On je tokom devet sezona, čak 389 puta zatresao mreže protivničkih klubova.
-Poziv i priznanje, pažnja mojih prijatelja iz kluba, mojih komšija, učinili su mi veliku čast. Fudbal volim iznad svega. I sada pratim utakmice “Borca”, i ako je prošlo mnogo vremena od kada sam prestao aktivno da igram – kazao je Vrhovac za Srpskainfo.
Njegov učinak na fudbalskom terenu bio bi mnogo bolji, da ga u tome nije spriječila saobraćajna nesreća, povreda, i završetak karijere, prije tridesete.
-Kada sam doživio težak udes u saobraćaju i polomio nogu, prva pomisao mi je bila sutrašnja utakmica. Moji saigrači, na putu u Grbavce, dan kasnije, navratili su u Bolnicu. Došli su da me posjete. Tako su učinili i prilikom povratka. Igrač koji me zamijenio u timu, Dragan Bajić, postigao je gol. To je mene mnogo obradovalo – podsjetio je Vrhovac na najteži period svoje fudbalske karijere.
O njegovoj povredi, igrama, golovima, i sada pričaju mnogi ljubitelji fudbala u Lijevču, podsjećaju na Zoranove poteze na terenu, driblinge, prodore i golove.
Zoran se pričom ponovo vraća na dramatičan događaj, na saobraćajnu nezgodu.
Putovao sam iz Gornjih Podgradaca, autobusom, u kojeg je udario kamion. Ja sam najgore prošao, jer me povreda trajno odvojila od fudbala. Uvijek sam vjerovao da ću se oporaviti, ponovo zaigrati, ali nije moglo. Povreda je bila teža od moje želje.
Zoran Vrhovac prepričava i neke od događaja sa utakmica, sa derbija u Lijevču i Potkozarju.
Pamtim mnoge akcije a posebno golove. Teško se opredijeliti za najdraže ali to su svakako protiv „Sloge“ iz Gornjih Podgradaca, „Prehrane“ iz Gradiške, „Napretka“ iz Karajzovaca…
Na utakmici protiv „Napretka“ u Karajzovcima, prilikom zagrijavanja, čuo sam razgovor dvojice sudija. Glavni je rekao pomoćniku da na utakmici neće biti golova. Bilo je mnogo publike, pune tribine… Domaći igrači su grubo igrali a ja sam, revoltgiran, upozorio sudiju da sam čuo sumnjiv razgovor. Poslije toga, sve se promijeniolo na terenu. Dva puta sam umakao domaćoj odbrani i moj tim pobijedio je sa 2:0.
Uslovi za fudbal u Mašićima, nastavlja naš sagovornik, bili su loši, gotovo nikakvi. Nekoliko sezona igrali smo u susjednim Vilusima, na barama, jer nismo imali svoj stadion. Bili smo doamćini i na stadio FK „Ratar“ u Staroj Topoli, ali smo opet postizali dobre rezultate. U Staroj Topoli sam na jednoj utakmici, protiv „Prehrane“, koja je bila filijala „Kozare“, postigao četiri gola.
Najbolji igrači FK „Borac“
Boje FK „Borac“ branile su mnoge generacije igrača, podsjeća Zoran Vrhovac.
Bili su iz našeg sela, okoline ali i drugih mjesta. po mom izboru, najboljih 11 iz svih generacija su Dušan Keserović, Milorad Krunić, Milan Krunić, (Bogdan Pepić), Dragan Pešić, Mili Raković, Rade Đurić, Zoran Vrhovac, Ljubo Maksimović, Mišo Usorac, Gojko Đukić i Risto Tasovac.
U rezervnom ili drugom timu, po mojim ocjenama su, Ranko Škrbić, Dragiša Gajić, Glavaš Borković, Radivoj Stanišljević, Radovan Kojić, Đorđe Zrnić, Stevo Lekić, Jovan Đukić, Nebojša Puhar, Milan Pećanac i Slavko Kojić.
FK „Borac“ iz Mašića takmiči se u Područnoj ligi Gradiška. U ovom selu stvoreni su dobri uslovi za utakmice i publiku. Mašićani vole svoj klub duge i bogate tradicije a na njihovim utakmica, okuplja se po nekoliko stotina navijača.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu