Skupocjeno poludrago kamenje umjetničkog nadahnuća, kako ovu dragocjenost skrivenu duboko u australijskom pustinjskom pijesku naziva Bulović, predstavlja njegovu opsesiju od 1968. godine.
On sa porodicom, suprugom Julkom, sinovima Dejanom i Ratkom, petoro unučadi i dvoje praunučadi živi u podzemnom gradu Kuber Pedi, u svjetskoj prestonici opala. Ovo ljeto provodi u rodnom kraju budeći uspomene na odlazak u Australiju.
Poslije logorskih dana u Staroj Gradiški, Sisku i Jastrebarskom tokom Drugog svjetskog rata zajedno sa hiljadama malih Kozarčana, u spaljenoj i osiromašenoj Gašnici nije bilo ni hrane niti garderobe, nismo imali ništa za pojesti, niti obući. Hodali smo bosi i goluždravi, maštali o srećnijem životu, odlučni da ga i dosegnemo – prisjeća se Rade svoga detinjstva, koji je ovog ljeta prevalio dug put do zavičaja.
Dolazi ovamo jednom u 10 godina da posjeti rodbinu, upali svijeće na grobljima, prođe stazama djetinjstva…
Životni put ga je davno, preko Beograda, gdje je izučio keramički i trgovački zanat, odveo u daleki svijet. Putovao je do Australije brodom 28 dana, znatiželjan i uzbuđen iščekujući susret sa „novim svijetom”.
– U Melburnu su živjeli moji rođaci Boško i Jovo Bulović, koji su me pozvali da dođem i pokušam da se, zajedno sa njima, borim za bolji život. Ophrvan tugom za rodnim krajem, za majkom, braćom i sestrama, odlučio sam se za daleki put, ali nikada nisam vjerovao da je to odlazak zauvijek. Mnogo godina je prošlo od toga, ali ja i sada vjerujem da je u Gašnici moj duh, moje misli. Uvijek su mi snovi ovdašnji, a java tamošnja – opisuje Rade svoje emocije i iskušenja ispod vinove loze svojih rođaka u Čatrnji kod Gradiške.
Mnogo je dana, mjeseci, godina i decenija o kojima može dugo pripovijedati.
– Poslije slabo plaćenih poslova u auto-industriji, moj rođak Jovo Bulović, ja i poznanik Mirko Gojić iz Zemuna otputovali smo stotinama kilometara od Melburna, u pustinju, tragajući za opalom. Ponijeli smo kramp, lopatu i šator. Nismo imali nikakvog znanja o opalu, načinu kopanja… Imali smo jaku volju i želju da uspijemo, odlučni u namjeri da pronađemo dovoljno opala za više novca nego radeći u fabrici prisjetio se Rade početka posla.
Na dubini od desetak metara, zajedno sa dvojicom ortaka, pronašao je prvi grumenčić opala vrijedan 315 funti. Tako je počelo Radino traganje za opalom u Australiji, od čega ne samo da još nije odustao već bogato iskustvo prenosi i na sinove.
– Nabavili smo mašine, radimo zajedno. Nismo se obogatili, ali dovoljno zarađujemo za pristojan život. Izgradili smo podzemnu kuću i zavoljeli posao, naselje, život u jedinstvenom ambijentu. Postoje tri razloga koji me održavaju u Australiji, to su opal, povoljna klima sa mnogo sunčanih dana i sloboda u radu – priča je Bulović hvaleći i napredak i u rodnom kraju.
On kaže da je svaki put pozitivno iznenađen i da o tome poslije dugo priča prijateljima u Australiji.
– Kod nas, ovdje, nekada je bilo veliko siromaštvo, ali se sve munjevito promijenilo. Živi se moderno, voze dobri automobile, svega ima, bogati su ljudi. Zato, kada uporedim dva kraja svijeta, dvije države, zaključujem da je ovdje pod Kozarom i Prosarom kao u Americi, a Australija je, za mene veliko i daleko selo – uvjeren je Bulović, opisujući znatiželjnim rođacima uslove života u zemlji o kojoj najvjerniju sliku stiču samo iz njegovih priča.
Grad i crkva ispod zemlje
Kuber Pedi, na jugu Australije od 1915. godine proizvodi najveću količinu najkvalitetnijeg opala na svijetu. U tom gradiću je veoma vruće i suho. Ljetnje temperture se penju na 48 stepeni Celzijusa, a česte su pješčane oluje. Zbog toga su ljudi počeli živjeti pod zemljom, izgradivši grad sa 4.000 stanovnika.
Stari rudnici pretvoreni su u domove, hotele, trgovine, barove, muzeje i crkave. Nadaleko čuvenu crkvu svetog Ilije sagradili su srpski doseljenici 1993. godine. Ona je u potpunosti pod zemljom, na dubini od 30 metara, a iskopana je u tvrdim krečnjačkim stenama u blizini centra grada Kuber Pedi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu