Sudbine

PRIČA KAO ŽIVOTNA LEKCIJA Monah iz Kovilja pripitomio vuka (VIDEO)

Iza okuke, u samom podnožju Javora, 25 kilometara od Ivanjice, gdje, s desne strane, strmina vodi pravo u rječicu Nosnicu, priljubljen uz stijenu, stisnuo se manastir.

PRIČA KAO ŽIVOTNA LEKCIJA Monah iz Kovilja pripitomio vuka (VIDEO)
FOTO: SLIKE ŽIVOTA - СЛИКЕ ЖИВОТА/YOUTUBE/SCREENSHOT

Obnovljen i bijel, sa širokim putem od sitnog kamena, čudesno se stopio s mokrom zemljom i prljavožutom jesenjom bojom šume. Na tom putu koji vodi pravo ka žutim vratima manastirskog konaka, čovjek odjednom osjeti neki neobičan mir. Kao da ga je onaj korak iza krivine i prizor koji mu se ukazao odveo u neki drugi svijet. Samo huk planinske rječice podsjeća da vrijeme ovdje nije stalo, dok se neka nepojmljiva energija širi s litica odjenutih prastarim stablima i nebom koje, kao neka plava kapa, stoji iznad sve ove skrivene i neočekivane ljepote.

S puta puca pogled na malu zaravan u dolini i nekoliko kuća raštrkanih po obodu šume.

Uz strminu se žurno penje čovjek u monaškoj odori. To je otac Amvrosije, iguman manastira Kovilje, i, za sada, jedini kaluđer. Za njim s lakoćom kaska velika siva vučica, koju je on odgajio i pripitomio.

– Pomaže Bog – pozdravlja s osmijehom zadihani kaluđer, dok vučica samo hladno posmotra i novinare zaobilazi u širokom luku, pronašavši sebi sigurnu osmatračnicu na jednoj stijeni iznad puta, ne skidajući pogled s oca Amvrosija.

Na njegov poziv, ipak, silazi sa stijene. On je miluje rukom, a ona, kao najumiljatiji pas, pokušava da mu uzvrati nježnost tihim cviljenjem i brzim “poljupcima” u bradu. Onda su se malo igrali, pa zajedno zavijali ka šumi, da bi na kraju prošli kroz manstirska vrata i ušli u dvorište.

Pročitajte još

– Prije nešto više od šest mjeseci donijeli su mi je neki ljudi i ostavili – priča otac Amvrosije, dok sedi na klupi ispred novog konaka.

– Niti znam ko su, ni gdje su je našli, niti zašto su je meni donijeli. Imala je jedva petnaest dana. Tek je progledala. I ja sam je hranio. Na svaka četiri sata. Brisao i čistio za njom. A evo je danas. Velika i lijepa vučica. Dao sam joj ime Alfa.

Dok otac Amvrosije priča, Alfa je opet izabrala bezbjednu stijenu da motri na pridošlice.

– Sa životinjama ne smije biti prevare – objašnjava iguman, dvadesetosmogodišnji otac Amvrosije, rodom iz Arilja, koji je u dvadesetoj godini odlučio da život posveti Bogu.

– One to odmah osjete u tvom srcu. Jedino čistota i iskrenost te ljubavi u stanju su da sruše granicu straha i nepovjerenja i da od vuka naprave pitomo stvorenje. A u to se svakodnevno uvjeravam. Alfa i ja svakog dana šetamo šumom. Potpuno sami. I tada osjećam nevjerovatnu harmoniju u sebi. Pogledajte je kakva je to lijepa vučica. A bila je kao igračka. Hranio sam je mljevenom piletinom, a sada jede i kosti koje dobijam iz klanice.

Tada je, kaže, strijepio za Alfin život.

– Imala je tri mjeseca kada je poskok ujeo za vrat. Mene nije, ali nju jeste. Bila je sva otečena. Nisam znao šta ću. Ujed poskoka je smrtonosan, a Alfa je još bila štene. Na kraju se sama izborila za život. Našla je neku dasku iz koje je virio ekser i udarala se o nju, dok ekserom nije probušila taj otok, iz koga je iscurio otrovni gnoj. Tri dana je poslije toga samo ležala. A onda se oporavila i ustala.

U mobilnom telefonu otac Amvrosije čuva fotografije i ostalih svojih ljubimaca.

– Imao sam gavrana, sokola, lisicu, vučjaka. Sve sam ih pustio sem vučjaka koga sam poklonio jednom prijatelju. Tu scenu da ste mogli da vidite, kad lisica, pas vučjak, vuk i ja šetamo zajedno šumom. I svi su slobodni i niko nikog ne dira. Kada se poslije tako duge šetnje vratimo, svima je duša u nosu od umora, samo se Alfa još igra i trči po dvorištu.

FOTO: SLIKE ŽIVOTA - СЛИКЕ ЖИВОТА/YOUTUBE/SCREENSHOT
FOTO: SLIKE ŽIVOTA - СЛИКЕ ЖИВОТА/YOUTUBE/SCREENSHOT

Ljubimac oca Amvrosija je i suri orao. I on je ovjekovječen mobilnim telefonom.

– U zoru, još u samo svitanje, kada ga pozovem, on se javi kliktanjem i doleti odnekud iznad šume – priča mladi kaluđer.

– Kad sleti, dam mu da jede, pomazim ga i on opet odleti. Ali, Alfa je nešto posebno.

Otac Amvrosije je opet zove da dođe. I vuk se, kao najposlušniji pas, uprkos strahu i nepovjerenju prema nepoznatim došljacima, istog časa odazvao pozivu. Oboje su se, kao neka bezbrižna djeca, igrali i jurili po dvorištu. Alfa je dozvoljavala svom prijatelju da je uhvati za njušku, da je zgrabi s leđa i podigne, da je obara na zemlju, nijednim gestom ne pokazavši da joj ta igra ne prija i da će iz nje izbiti vučja narav.

– Često me ljudi pitaju kako je učim da bude pitoma? A ja im odgovaram: ne učim ja nju, već učim od nje. Ona pripitomljava mene. Jer, njena ljubav prema meni je iskrena i bezrezervna. Kad imam nekog posla, zatvorim je u boks i hoću da radim, a ona cvili i gleda me. I ja shvatim da to što mislim da je najvažnije – nije. Jer, od ljubavi nema važnije stvari. I tada polako počneš da shvataš kako te vuk uči žrtvi, praštanju, povjerenju i ljubavi. Za ono što gradiš i stvaraš moraš se žrtvovati. A mi hoćemo sve to da preskočimo. Žrtvovanje nam nije ni u srcu ni u mislima. Hoćemo sve bez žrtve. E, ja se od Alfe učim žrtvovanju. Duboko sam uvjeren da samo ljepota i ljubav mogu danas da spasu svijet. Ona mi to svakoga dana dokazuje. Svijet je pretrpan mnogim tajnama koje pritiskaju čovjeka. I on proživi cijeli svoj vijek u znaku pitanja tražeći odgovore. Neki od tih odgovora se ne mogu dokučiti umom. I ja sam ovdje zato da probam te tajne da otkrijem. Znam je da put ljubavi jedini pravi put. Jer ne može se sve u životu rješavati matematikom i logikom. Treba vjerovati i hemiji. Tu hemiju učim od Alfe.

Približavanjem mraka Alfa ide u svoj boks. Zajedno silaze strmom stazom. Otac Amvrosije je ne ostavlja noću u šumi samu. Može da uđe nekom u dvorište, pojuri koze ili kokoške, uplaši ljude.

Tek kada je ušla u boks, iz velike gomile drva pred štalom iskočio je veliki mrki zec i dotrčava do samih igumanovih nogu.

– Živi tu u gomili drva i kad god prođem istrči da ga pomazim – objašnjava kaluđer.

Da li ga Alfa juri? Naravno. Ali zec je, za sada, uvek za metar brži da utekne u sigurnost svog skloništa. Ali, iznenađenjima tu nije bio kraj. Otac Amvrosije je iz kuće iznio i veliku plavu aru, prelijepog papagaja, koji se odmah smjestio u njegovo naručje i, kao neko dijete, svojim velikim i snažnim kljunom mu nježno čupkao bradu i nos. Uz ono što ima i ono što je pustio na slobodu, otac Amvrosije je, ustvari, vlasnik jednog neobičnog zoološkog vrta u slobodi, bez kaveza, na bazi obostrane ljubavi, gdje svi sami biraju hoće li i dokle ostati zajedno, piše Nportal.

Opraštajući se sa Alfom do sutrašnjeg dana, otac Amvrosije je kratko rekao.

– Svi mi kažu da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikako. I da će Alfa kad-tad otići u šumu, među vukove. A ja im kažem da ona može da promijeni navike, pa i ponašanje, ali ljubav prema meni, siguran sam, neće nikada.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu