Ipak, ono što je zatekla kada je kroz njih prošla nije bilo lako, naročito kada dolazite iz jedne male zemlje. Kojim god jezikom da priča, voli svoje korene, prenosi Blic.
– Uvijek prije svega naša, to jest vaša, jer se jednostavno osjećam kao neko ko je iz Srbije ma gdje god bila. Do sada sam živjela u Engleskoj, Francuskoj i Italiji i uvijek sam svemu pristupala sa našim korijenima, ali sa otvorenim pogledom da volim svoje, a poštujem tuđe. Ono što mi je jako bitno jeste da u svemu vidim ljepotu, gdje god da odem da ne budem zatvorenog pogleda i da ne mislim da je samo ono što dolazi od nas najbolje, već da naučim nešto novo, usvojim nove kulture i time proširim svoje horizonte i poglede na svijet. To je nešto što mi je bilo jako bitno i kada sam birala prijatelje i partnera. Volim kada ljudi znaju ko su i odakle su, ali pokazuju interesovanje za druge nacije, kulture i njihove načine.
Mnogi misle da živite san svake djevojke, crveni tepisi, najskuplja garderoba, kreme, putovanja… Koja je druga strana medalje vašeg posla?
– Druga strana medalje je ogromna konkurencija u ovom poslu, pritisak koji to donosi kao i manjak rutine jer se nikada ne zna šta nosi dan, a šta noć u ovom poslu. Non stop sam u koferima, godišnje ni u jednoj zemlji ne provedem više od tri mjeseca i nemam mogućnost da provedem onoliko vremena koliko bih željela sa porodicom i prijateljima. Ipak, neko sam ko je navikao na razne promjene, ko se ne boji da radi, kome nije teško da se dodatno potrudi i to je ono što mi daje dodatni elan. Opet kao neko ko je radio i mnogo teže poslove moram reći da svaki posao ima prednosti i mane i kada se podvuče crta presrećna sam što je ovo moj posao. Bez obzira na sve, savršeno odgovara mojoj strukturi ličnosti i i dalje mi donosi mnogo sreće i uzbuđenja – rekla je Tamara.
Roditelji su vam u svetu medicine, i vi ste završili farmaciju. Kako su oni, ali i okolina dočekali vašu odluku da sve to ostavite i počnete blog, koji je kao biznis u tom trenutku još bio u povoju?
– Nisu se mnogo obradovali ovom poslu. Da budem preciznija, roditelji me nisu podržali u ovom poslu, podržali su me u farmaciji, željeli su da se školujem u inostranstvu, da mi daju mogućnost da se obrazujem na Univerzitetu grada Brajtona i da se dokažem u tuđoj zemlji. Odlučila sam da se dokažem na jedan drugi način, ali činjenica što sam se opirala i pratila svoje srce, je ono što me je odvelo na pravi put. Imala sam veliku podršku sestre, kojoj sam zbog toga dužna do kraja života. Zahvaljujući njoj, danas živim život iz snova.
Možete li da izdvojite dva trenutka, prvi kada ste rekli “možda je ovo prevelik zalogaj za nekog iz Srbije” i drugi “mala, uspela si”?
– Iskreno nikada nisam sebi rekla možda je ovo prevelik zalogaj jer smatram da iako nekada ne uspijem u namjeri – sve je za ljude. Mislim da neuspjeh ne postoji, postoji samo jedna dobra lekcija i to mislim i u odnosima sa ljudima, u poslu i drugim sferama života. Ono što je veoma bitno jeste ići dalje i izvući nešto iz te lekcije. Pasti isti ispit 10 puta, za mene nije prihvatljivo, trudim se da iz svake greške izvučem nešto. Isto tako nisam imala trenutak kada sam rekla sama sebi da sam uspjela. Jako dugo mi je trebalo dok me srpski mediji i publika nisu prihvatili ili da kažem priznali, u početku sam nailazila na puno sumnje i neodobravanja, ali nakon što su me strani mediji prihvatili, tek onda je naša publika prihvatila moj uspjeh. Mislim da smo kao narod malo takvi, teško priznajemo uspijeh i sebi i drugima. Zbog toga mi je nekada krivo, ali shvatam da je moj posao takav da stvari nisu lako mjerljive i uspjeh dolazi polako – rekla je ona.
Šta vam nedostaje iz Srbije?
– Smatram da jednu zemlju ne čini geografska širina i dužina već ljudi koji žive u njoj. Najviše mi nedostaju prijatelji i porodica, ali oni često dođu u posjetu meni. Ukoliko se izuzmu ljudi, volim naš sjajan provod, prirodu kao i hranu. Čak se i moj vjerenik slaže da je hrana u Srbiji nešto posebno. Generalno nisam neko kome nedostaju gradovi i zemlje, uvijek se potrudim da se lijepo provedem tu gdje sam u datom trenutku – rekla je ona.
Vjerenik je ponosan na moje poreklo
Oprečna su mišljenja o Srbiji u svijetu, mnogi ne znaju ni da postojimo. Sa kojim lijepim, ali i onim manje lijepim komentarima ste se susretali tokom svih ovih godina kada kažete svoje porijeklo?
– Najviše ružnih komentara mi se desilo kada sam se tek odselila za Englesku sa 18 godina, bilo je to još na fakultetu i sjećam se raznih komentara i sada nisam ni sigurna da li se ta situacija popravila ili mi je samo tada, u tim osjetljivim godinama, to bilo još bolnije i šokantnije. Sada sam zrelija i okružujem se samo ljudima koji jedva čekaju da posjete našu zemlju i koji se dive osobinama koje naš narod nosi. Moj verenik je neko ko mnogo voli Srbiju i to mi je izuzetno bitno, ponosan je da me predstavi i da sa oduševljenjem priča o Srbiji. Kao i o svakoj zemlji, uvijek će biti ljudi koji imaju nešto ne toliko lijepo da kažu, ali to govori najviše o njima. Verovanja sam da jedna zemlja ne definiše čoveka, ali ni jedan čovjek zemlju. Kada god kažem da sam iz Srbije, trudim se da je predstavim u najlepšem svetlu, pa samim tim se nadam da ukoliko su ranije imali ružno mišljenje, možda to promjene.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu